Pet sila traži europsko sigurnosno vodstvo

Čelnici Francuske, Njemačke, Italije, Poljske i Ujedinjene Kraljevine sastali su se 24. lipnja 2026. u Berlinu kako bi uskladili stajališta o europskoj sigurnosti prije NATO-ova summita u Ankari 7. i 8. srpnja. Glavni tajnik NATO-a Mark Rutte uključio se videovezom iz Washingtona, gdje se netom prije sastao s Donaldom Trumpom (Bundesregierung, Euronews). Sastanak je E5, samoizabranu skupinu pet najvećih europskih vojnih sila bez formalnog statusa u Europskoj uniji ili NATO-u, prvi put podignuo s razine ministara obrane na razinu šefova država i vlada. Berlin je zato bio poruka pet glavnih gradova da žele usmjeravati europsku sigurnost, ali i tiho priznanje da svatko od njih drukčije razumije izraz „snažnija Europa”.

Pet zastava, tri vizije

Zajednička izjava obuhvatila je obrambenu potrošnju, industrijsku suradnju i potporu Ukrajini (Elysée, UK Government). Jezik dokumenta bio je usuglašen. Politika ispod njega nije.

Kancelar Friedrich Merz ugostio je summit kako bi se prije Ankare izgradilo zajedničko stajalište. Istodobno je želio proširiti stari format E3, u kojem su Pariz, Berlin i London međusobno upravljali glavnim europskim sigurnosnim pitanjima, uključivanjem Rima i Varšave. Obje su se prijestolnice ranije protivile tome da ostanu izvan tog kruga (Le Figaro, Deutschlandfunk).

Najveće razlike skrivene su upravo unutar tog prividnog konsenzusa. Njemačka želi da Europa radi više unutar NATO-a, a ne izvan njega: više novca i više snaga koje se uklapaju u postojeće savezničke strukture. Francuska taj okvir javno prihvaća, ali E5 vidi i kao polugu za europsku kontrolu nad obrambenom industrijom te nad pitanjem tko može vojno djelovati, pod čijim zapovjedništvom. Poljska želi čvrsto vezati Sjedinjene Države za odvraćanje na istočnom krilu i pritom pregovara o trajnoj američkoj bazi na svojem teritoriju (DW). Italiji je cilj, kako ga je postavila premijerka Giorgia Meloni, jednostavniji: biti u prostoriji u kojoj se odluke donose (Il Fatto Quotidiano).

E5 može usklađivati stajališta, slati političke signale i stvarati pritisak. No NATO i dalje ta stajališta pretvara u savezničko planiranje, SAD i dalje kontrolira ključne sposobnosti poput protuzračne obrane i obavještajnih podataka, a obrambene tvrtke i dalje odlučuju može li se industrijska isporuka doista provesti. Taj lanac ovlasti važan je jer se najambiciozniji test francusko-njemačke suradnje raspao samo nekoliko tjedana prije berlinskog sastanka.

Upozorenje FCAS-a

FCAS/SCAF, sustav borbenog zrakoplovstva nove generacije koji je trebao povezati zrakoplove s posadom i daljinski upravljane letjelice, propao je jer se Dassault i Airbus nisu dogovorili tko će kontrolirati dizajn, intelektualno vlasništvo i izvoz (The Guardian, ICDS). Taj je neuspjeh najoštriji dokaz protiv retorike E5 o suradnji. Berlin i Pariz mogu se dogovoriti o tekstu izjave sa summita. Nisu se mogli dogovoriti tko gradi zrakoplov.

Europska unija pokrenula je financijske instrumente za poticanje zajedničke nabave. Njezin instrument SAFE (Security Action for Europe) nudi do 150 mlrd. eura obrambenih zajmova, uz pravila koja traže sadržaj europskog podrijetla (European Commission). No novac sam po sebi ne rješava problem koji je srušio FCAS. Zajednička proizvodnja i dalje ovisi o tome mogu li se nacionalne vlade i kompanije dogovoriti tko što kontrolira. Prema dostupnim izvješćima, 19 država zatražilo je sredstva iz SAFE-a, ali dovršena su bila samo tri operativna dogovora (Euperspectives).

Što će SAD doista učiniti

Rutteova putanja od Washingtona do Berlina nije bila slučajna. Saveznicima je poručio da su europske članice NATO-a i Kanada 2025. potrošile više od 90 mlrd. dolara dodatno u odnosu na prethodnu godinu (Atlantic Council). Potvrdio je i da su Sjedinjene Države smanjile dio ranije najavljenih doprinosa snagama u NATO-ovu planiranju te da Europljani već popunjavaju dio tog manjka (NATO).

Rutte posreduje u praktičnoj pogodbi: Europa plaća više i preuzima veći dio posla kako bi očuvala američku predanost savezu. No nema javno dostupnog dokaza da zauzvrat postoji obvezujuće američko jamstvo o konkretnim postrojbama, ključnim sposobnostima ili operativnoj potpori (Politico). Članak 5., NATO-ova klauzula o uzajamnoj obrani, pravno ostaje netaknut. Rizik nije u tome da Washington raskine ugovor, nego da ga provede sporo, usko ili pod vlastitim uvjetima: odgađanjem odluka o razmještaju snaga, zadržavanjem zaliha ili vezanjem raspoređivanja sustava Patriot uz dodatne uvjete.

Izostanak Španjolske pokazuje novu hijerarhiju utjecaja. Madrid je četvrto najveće gospodarstvo Europske unije, ali E5 se ne temelji na institucionalnom rangu u EU-u, nego na vojnoj težini i blizini prijetnje istočnom krilu (Antena 3, Euronews Spain). To će pravilo oblikovati koje će zemlje utjecati na NATO-ovo planiranje i čija će procjena prijetnje prevladati.

Summit u Ankari za dva tjedna pokazat će proizvodi li koordinacija E5 stvarne savezničke obveze. Teže je pitanje mogu li pet prijestolnica izgraditi europski stup NATO-a, u kojem Europljani nose veći dio vojnog tereta, dok se istodobno ne mogu dogovoriti tko će projektirati njegovo oružje.