Pet država cilja povratne centre

Danska, Njemačka, Austrija, Nizozemska i Grčka sastale su se 4. rujna u Kopenhagenu kako bi dogovorile načela za slanje odbijenih tražitelja azila u centre izvan Europe. Postavile su i rok: dogovor s partnerskom državom oko Nove godine, a prvi premještaji do kraja 2027. No nakon mjeseci razgovora, posjeta izaslanstava i ministarskih turneja, nijedna država domaćin nije ništa potpisala. Kopenhagen je ministre približio pregovorima o sporazumu. Nije proizveo sporazum.

Tri načela, nijedan ugovor

Pet ministara prihvatilo je tri vodeća načela: centri moraju smanjiti neregularne migracije i opasne prijelaze, biti u skladu s pravom EU-a i međunarodnim pravom, uključujući ljudska prava, te nastati kroz obostrano korisna partnerstva s državama izvan EU-a (SN, Kleine Zeitung). Nizozemski ministar Bart van den Brink govorio je o otvorenim objektima u kojima bi ljudi mogli raditi, a ne o pritvorskim centrima. Austrijski ministar unutarnjih poslova Gerhard Karner skupinu je nazvao „die Umsetzer”, provoditeljima, i zatražio da se barem jedna partnerska država pronađe do kraja godine (Heute). Karnerova oznaka zasad nosi više sadržaja od samog dogovora.

Na konferenciji za novinare nije imenovana nijedna država domaćin. Javna potraga zasad se svodi na glasine i demantije. Ruandski ministar vanjskih poslova potvrdio je AFP-u da su europski predstavnici krajem kolovoza posjetili Ruandu i da pregovori traju, ali nije iznio ni pojedinosti ni rokove (Euractiv). Uganda, koja se ranije spominjala kao izgledan kandidat, možda je otpala: nizozemsko Ministarstvo vanjskih poslova priopćilo je da je suradnja s Kampalom zamrznuta nakon represije povezane s izborima (n-tv). Nijedna od tih dviju država nije se javno obvezala ni na što.

Pravo ostavlja ključna pitanja otvorenima

Najteže pitanje, tko je odgovoran za osobu nakon premještaja, odgođeno je za najmanje transparentnu fazu procesa: buduće bilateralne sporazume koje nitko još nije vidio.

Pet vlada pokušava iskoristiti pravni put koji tek nastaje. Europski parlament odobrio je 17. lipnja novu Uredbu EU-a o vraćanju s 418 glasova za i 218 protiv, zamjenjujući starija pravila odredbama koje izričito dopuštaju premještanje odbijenih migranata u centre u trećim zemljama (European Parliament). Maloljetnici bez pratnje isključeni su iz takvih premještaja. Obitelji s djecom nisu, što je kritizirao Europski savjet za izbjeglice i prognanike, napominjući da ih je i izvorni prijedlog Komisije bio isključio (ECRE).

Uredba još čeka formalno usvajanje u Vijeću, gdje je moraju potvrditi vlade država članica, i objavu. Čak i kada stupi na snagu, zakon će od država domaćina tražiti poštovanje ljudskih prava i načela zabrane prisilnog vraćanja, prema kojem se nikoga ne smije poslati ondje gdje mu prijete progon ili mučenje. No ne određuje tko procjenjuje poštovanje tih obveza ni prema kojim mjerilima (EU Law Analysis). Povjerenik Vijeća Europe za ljudska prava upozorio je da premještaji zahtijevaju obvezne procjene rizika, jasnu pravnu osnovu, djelotvorne pravne lijekove, ograničenja pritvora i neovisni nadzor u svakoj fazi (Council of Europe).

Njemački institut SWP smatra da država koja šalje osobu mora ostati pravno odgovorna sve dok se za svaku pojedinu osobu ne potvrdi održivo rješenje, a ne samo dok se ne ocijeni objekt u cjelini (SWP). Kopenhaška načela o tome ne govore ništa. Odgovor bi trebali dati bilateralni sporazumi.

Koalicija s protivnicima i nadzornicima koji to još nisu

Ideja ima političku potporu: 19 čelnika država EU-a potpisalo je u lipnju deklaraciju kojom traže rješenja u trećim zemljama (Euronews). No Francuska i Španjolska otvoreno joj se protive. Emmanuel Macron rekao je da nikada nije vidio da takav centar funkcionira i da će se protiviti financiranju centara u Africi iz proračuna EU-a. Španjolski premijer Pedro Sánchez koncept je nazvao „trampantojo”, varljivom iluzijom (Le Monde). Europska komisija rekla je novinarima 13. kolovoza da nije uključena u pregovore i da ne zna za konkretan prijedlog centra u bilo kojoj određenoj državi (European Commission).

Lanac ovlasti izgleda ovako: pet vlada može samostalno pregovarati o bilateralnim sporazumima, Vijeće još mora dovršiti uredbu EU-a, sudovi mogu ispitivati pojedinačna udaljenja, a nadzorna tijela ne mogu se predstavljati kao nadzornici dok ne pristanu na tu ulogu. Upravo je tu danski ministar Morten Bodskov rekao da će centre nadzirati IOM i UNHCR. UNHCR je za AP izjavio da mu nisu predstavljene pojedinosti. IOM je rekao da odluka nije donesena i da su razgovori još u istražnoj fazi (WCAX/AP). Ministri se pozivaju na nadzor za koji same nadzorne organizacije kažu da ga nisu prihvatile.

Kopenhagen je donio rokove i načela kojima se malo tko protivi na općoj razini. Nije donio ono što odlučuje hoće li plan postati politika: državu domaćina spremnu na potpis, strukturu odgovornosti koja može izdržati sudsku provjeru i dokaze da premještanje ljudi u treću zemlju vodi prema većem broju stvarnih povrataka, a ne prema manje vidljivom čekanju bez ishoda. Dok „provoditelji” ne imenuju državu i ne objave uvjete, oni još provode ideju, a ne sustav.