Francuske plaće čekaju Parlament

Francuski kandidati za posao još neće dobiti pravo da prije prijave vide raspon plaće za radno mjesto. Francuski radnici i dalje ne mogu od poslodavca zatražiti prikaz plaća po spolu za usporedive poslove. Ministar rada Jean-Pierre Farandou objavio je 25. kolovoza da će prijedlog zakona kojim Francuska u svoje pravo prenosi europsku Direktivu o transparentnosti plaća doći pred Vijeće ministara, tjednu sjednicu francuske vlade na kojoj se prijedlozi zakona formalno odobravaju, 9. rujna 2026. To je gotovo tri mjeseca nakon što je Francuska propustila rok Europske unije za prijenos direktive, 7. lipnja (Boursorama/AFP, Les Echos). Kašnjenje je važno jer Francuska već zabranjuje nejednaku plaću za jednak rad. Ono što nedostaje nisu načela, nego alati koji radnicima omogućuju da nejednakost uoče prije nego što odu na sud.

Što francusko pravo već pokriva, a gdje zašuti

Francuska ne kreće od nule. Poslodavci moraju osigurati jednaku plaću za jednak rad, a poduzeća s 50 ili više zaposlenih već objavljuju godišnji indeks profesionalne jednakosti, ocijenjen od 0 do 100, uz obvezu korektivnih mjera ako rezultat padne ispod 75 (Éditions Tissot, Legifrance). Radnici mogu pred sudom osporavati diskriminaciju u plaćama, a francusko pravo već djelomično prebacuje teret dokazivanja: tužitelj iznosi činjenice koje upućuju na diskriminaciju, nakon čega poslodavac mora opravdati razliku (Service-Public).

No informacije koje ta prava čine upotrebljivima i dalje nedostaju. Poslodavac nema obvezu kandidatima pokazati raspon plaće, nije mu zabranjeno pitati ih koliko trenutačno zarađuju, a zaposleni nemaju pravo zatražiti prosječne plaće po spolu za usporedive poslove (Ogletree Deakins France, Entreprendre.Service-Public). Pravo na jednaku plaću postoji, ali radnik često nema način provjeriti poštuje li se.

Što bi direktiva promijenila

Direktiva Europske unije, koju su države članice dogovorile 2023., mijenja ono što radnici mogu tražiti u dva ključna trenutka (Direktiva (EU) 2023/970).

Prije zapošljavanja poslodavci moraju objaviti raspon plaće za oglašeno radno mjesto i ne smiju pitati kandidate o povijesti njihovih primanja. Time se mijenja početna točka pregovora: plaća se više ne veže uz ono što je kandidat ranije zarađivao, nego poslodavac mora reći koliko posao vrijedi (Europska komisija).

Unutar radnog mjesta svaki zaposlenik može zatražiti zbirne podatke o plaćama, razvrstane po spolu, za radnike koji obavljaju jednak rad ili rad jednake vrijednosti. Nije riječ o platnim listama imenovanih kolega, nego o prosjecima po kategorijama. Ako ti podaci pokažu razliku od najmanje 5 posto u bilo kojoj kategoriji radnika, a poslodavac je ne može objektivno opravdati, postaje obvezna zajednička procjena s predstavnicima zaposlenih. Uprava tada mora s njima utvrditi uzroke razlike i dogovoriti korektivne mjere (Dairia Avocats).

Francuski nacrt mogao bi otići dalje od minimalnih zahtjeva Unije jer bi neke obveze vrijedile već za poduzeća s 50 zaposlenih, dok direktiva prag za izvješćivanje postavlja na 100 radnika. Sindikati su pozdravili niži prag, ali su kritizirali sporiji ritam izračuna za manja poduzeća (TPE Actu).

Tko je izložen, a tko može djelovati

Propušteni rok ne znači da je svaki francuski poslodavac od 8. lipnja prekršio nove obveze. Direktive Europske unije u pravilu moraju biti prenesene u nacionalno pravo prije nego što izravno obvežu privatna poduzeća. Dok Francuska ne donese zakon, nove obveze transparentnosti ne mogu se provoditi protiv privatnih poslodavaca (Morgan Lewis, Noerr).

Rizik je zasad na francuskoj državi. Europska komisija može tužiti Francusku Sudu Europske unije zbog propuštenog roka i u istom postupku zatražiti novčane kazne. Takav je korak već poduzela u srpnju 2026. protiv Francuske, Irske, Španjolske i Nizozemske zbog zakašnjelog prijenosa direktive NIS2 o kibernetičkoj sigurnosti (Europska komisija).

Daljnji postupak prolazi kroz nekoliko institucija. Farandou 9. rujna predstavlja prijedlog zakona vladi. Nakon vladina odobrenja tekst ide u Parlament, gdje ga moraju usvojiti i Nacionalna skupština i Senat. Tek kada zakon stupi na snagu, novo pravo na informacije postaje nešto na što se francuski radnik može pozvati prema privatnom poslodavcu. Komisija može kazniti Francusku zbog kašnjenja, ali ne može izravno narediti francuskom poduzeću da objavi raspon plaće.

Njemačko iskustvo s postojećim zakonom o transparentnosti plaća upozorava što se može dogoditi i nakon donošenja propisa: prema IAB-u, njemačkom saveznom institutu za istraživanje tržišta rada, samo 4 posto radnika koji su imali pravo zatražiti informacije doista ga je iskoristilo, a istraživači nisu utvrdili mjerljiv učinak na nejednakost plaća u obuhvaćenim poduzećima (IAB-Forum). Pravo na podatke vrijedi onoliko koliko radnici znaju da ono postoji, koliko pošteno poslodavci razvrstavaju radna mjesta i koliko brzo inspekcije ili sudovi mogu reagirati kada brojke pokažu razliku.

Francusko kašnjenje ne briše pravo na jednaku plaću. Ono odgađa pristup dokazima bez kojih je teško utvrditi znači li to pravo išta u praksi.