Njemačka kasni s transparentnošću plaća

Dana 7. lipnja 2026. istekao je rok koji većina radnika nije primijetila, a znatan dio vlada nije ispoštovao. Direktiva 2023/970, europski zakonodavni okvir o transparentnosti plaća donesen u svibnju 2023., obvezala je svih 27 država članica da njezina pravila do toga datuma prenesu u nacionalno zakonodavstvo (EUR-Lex). Među državama koje su zakasnile bile su Njemačka, Francuska, Švedska i Hrvatska (Tageskarte, Kohen Avocats).

Posljedica nije samo formalna. Milijuni radnika u privatnom sektoru diljem Europe sada imaju prava zapisana u Službenom listu Europske unije, ali ih u mnogim slučajevima još ne mogu stvarno koristiti na radnom mjestu.

Što su radnici trebali dobiti

Direktiva cilja vrlo konkretan problem: kada su plaće zatvorene informacije, diskriminaciju je gotovo nemoguće dokazati. Zato uvodi tri skupine alata. Kandidatima za posao poslodavac mora otkriti raspon plaće prije razgovora i ne smije ih pitati koliko su zarađivali ranije. Zaposleni radnici mogu zatražiti podatak o vlastitoj razini plaće te o prosječnoj plaći radnika koji obavljaju isti ili usporediv posao, razvrstano prema spolu (European Commission, European Parliament). Poslodavci s najmanje 100 zaposlenih moraju objavljivati podatke o razlikama u plaćama između žena i muškaraca, a ako neopravdana razlika od 5 posto ili više potraje, moraju provesti zajedničku procjenu s predstavnicima radnika (EUR-Lex, EC News).

Najvažniji je proceduralni pomak: teret dokazivanja prelazi na poslodavca. Kada radnik iznese činjenice koje upućuju na diskriminaciju u plaći, poslodavac mora pokazati da je nije bilo (Council of the EU).

No direktiva Europske unije, za razliku od uredbe, ne primjenjuje se automatski. Ona obvezuje države da postignu zadani rezultat, ali nacionalnim parlamentima prepušta da propišu postupke, kazne i sudske putove kojima se radnici mogu služiti. Dok se europski tekst ne pretvori u domaći zakon, ta prava ostaju uglavnom apstraktna.

Zašto su radnici u privatnom sektoru zapeli

Upravo se tu pravna praznina najviše vidi. Direktive Europske unije pojedini radnik u pravilu ne može izravno primijeniti protiv privatnog poslodavca. Zaposlenik u javnom sektoru može se, u određenim okolnostima, pozvati na odredbe direktive protiv države koja ju nije prenijela na vrijeme, jer pravo Unije državu smatra odgovornom za vlastito kašnjenje. Radnica koja tuži privatnu tvrtku obično se ne može osloniti na neprenesenu direktivu kao izravno pravno sredstvo (EUR-Lex). Može pokušati uvjeriti nacionalni sud da postojeća domaća pravila tumači u skladu s ciljevima direktive, ali to je sporije, neizvjesnije i ovisi o tome što domaće pravo već sadržava.

Europska komisija može pokrenuti postupak zbog povrede prava Unije, mehanizam kojim pritišće vlade koje ne ispunjavaju obveze. Taj postupak može završiti novčanim kaznama za državu, ali radniku ne donosi podatke o plaći sutra niti prisiljava poslodavca da odmah opravda razliku.

Italija se izdvaja kao jedna od rijetkih država koje su rok ispunile. Njezina provedbena uredba stupila je na snagu upravo 7. lipnja 2026. (Trusaic). Talijanski radnici i kandidati sada mogu zatražiti raspon plaće, zaštićeni su od pitanja o ranijim primanjima i mogu pristupiti usporedivim podacima o plaćama prema spolu (Laborability).

Najveća praznina među velikim gospodarstvima otvorila se u Njemačkoj. Postojeći njemački zakon o transparentnosti plaća pokriva samo dio onoga što direktiva traži, a novo provedbeno zakonodavstvo moglo bi stići tek početkom 2027. (Tageskarte, EntgTranspG). Francuska već ima indeks ravnopravnosti na razini poduzeća, ali direktiva uvodi pojedinačna prava koja taj indeks ne obuhvaća, dok je pretrpan parlamentarni raspored zakon gurnuo iza roka (Le Monde, Dila). U Švedskoj je otpor drukčije naravi: plaće se ondje određuju kolektivnim pregovaranjem sindikata i poslodavaca, pa dio aktera obveze izvješćivanja vidi kao zadiranje u sustav koji plaće već uređuje kolektivno (Lunds universitet). Poljska je rano krenula s transparentnošću pri zapošljavanju, obveznim rasponima plaća u oglasima i zabranom pitanja o ranijoj plaći, ali širi sustav izvješćivanja o razlikama i kažnjavanja nepoštovanja pravila krajem lipnja 2026. još se izrađivao (DGP, Rzeczpospolita).

Cijena kašnjenja

Ovdje nema jednostavne podjele na sjever i jug, ni na istok i zapad Europe. Njemačka i Švedska kasne jednako kao Hrvatska. Zajednički obrazac leži drugdje: prava se na razini Europske unije dogovaraju kolektivno, ali ih radnici dobivaju tek kada ih svaka država ugradi u vlastiti sustav, sa svim ograničenjima domaćeg zakonodavnog rasporeda i spremnosti vlada da uđu u sukob s poslodavcima.

Radnicima koji su te alate trebali dobiti 7. lipnja 2026. vlade koje su propustile rok ostavile su prava koja mogu pročitati, ali ih još ne mogu provesti. Te im vlade duguju barem jasan kalendar.