Njemačka odbija ukinuti granične kontrole

Europska komisija zatražila je od devet država da počnu ukidati kontrole na unutarnjim schengenskim granicama. Njemački ministar unutarnjih poslova odbio je taj zahtjev istoga tjedna. Mišljenja koja je Komisija objavila 2. lipnja pravno su obvezan korak nakon dvanaest mjeseci neprekinutih kontrola, ali nikoga ne obvezuju na postupanje (EU Law Live, Brussels Signal). Schengen, najvidljiviji europski sustav slobode kretanja, sve se više oslanja na dobrovoljno poštovanje pravila. A dobrovoljaca nema.

Trajna iznimka

Devet država, Austrija, Danska, Francuska, Njemačka, Italija, Nizozemska, Norveška, Slovenija i Švedska, zadržalo je granične kontrole daleko izvan hitnih rokova za koje je Schengen izvorno zamišljen. Njemačka, Francuska i Austrija neke oblike kontrola provode još od 2015., svaki put uz nova obrazloženja: migracije, terorizam, prekogranični kriminal.

Reforma Zakonika o schengenskim granicama iz 2024., pravila koje određuje kada su unutarnje kontrole dopuštene, trebala je uvesti čvrstu gornju granicu. U praksi je zakonski maksimum produljila sa šest mjeseci na tri godine, čime je potisnula presudu Suda EU-a iz 2022. prema kojoj su dugotrajne kontrole nezakonite (European Sting).

Komisija nikada nije pokrenula postupak zbog povrede prava EU-a protiv države koja je prekoračila dopušteno trajanje graničnih kontrola. Istraživači s Cambridgea takvo ponašanje opisuju kao sustavno nedovoljno provođenje prava, potaknuto političkim strahom. Kazniti Njemačku ili Francusku zbog kontrola značilo bi hraniti tvrdnju da Bruxelles državama brani da se same štite (Euronews).

Tri načina prkosa

Njemački ministar unutarnjih poslova Alexander Dobrindt odredio je ton na sastanku ministara unutarnjih poslova EU-a u Luxembourgu 4. lipnja. Kontrole se, rekao je, neće ukinuti, nego će se „fleksibilno razvijati”. Njegova dva uvjeta za promjenu stava, „znatno poboljšana” vanjska granica EU-a i dokaz da nova azilna pravila doista funkcioniraju, postavljena su tako da ih je teško izmjeriti (Tagesschau, Spiegel).

Austrijski ministar unutarnjih poslova Gerhard Karner izabrao je tiši put: kontrolne točke premještaju se s same granice u unutrašnjost, u mobilne ophodnje koje smanjuju vidljivost, ali ne prekidaju provedbu. Francuska nije javno odgovorila.

Samo je Nizozemska signalizirala stvaran zaokret. Ministar za azil Bart van den Brink najavio je u svibnju da će se statične granične točke nakon rujna zamijeniti mobilnim nadzorom Kraljevske marechaussee, vojne policije, na temelju sigurnosno-obavještajnih profila umjesto općih zaustavljanja (Rijksoverheid). Nizozemski model najbliži je onome što Komisija zapravo preporučuje.

Cijenu plaćaju pogranične zajednice. Njemački sud u Koblenzu presudio je u travnju da su kontrole na granici s Luksemburgom prekršile schengenska pravila jer nije postojalo vjerodostojno obrazloženje prijetnje (Ground News). Prema JEF Luxembourg, Mladim europskim federalistima, tu granicu svakoga dana prelazi oko 223.000 prekograničnih radnika, uz kašnjenja do 45 minuta u prometnim špicama (Chronicle.lu). Njemačka se žalila na presudu i zadržala kontrole.

Pakt koji nije spreman

Komisija je svoja mišljenja tempirala uz stupanje na snagu Pakta EU-a o migracijama i azilu 12. lipnja. Riječ je o širokoj reformi obrade zahtjeva za azil, provjera na granicama i podjele tereta među državama članicama. Politički argument Komisije glasi da nova infrastruktura iz Pakta unutarnje kontrole čini nepotrebnima.

Problem je u tome što ta infrastruktura jedva postoji. Početkom svibnja samo je 11 od 27 država članica imalo funkcionalne veze s reformiranom biometrijskom bazom Eurodac (EUObserver). Jedanaest država još nije imalo odgovarajuće objekte za provjere na granici. Mađarska nije ni zatražila provedbena sredstva koja su joj dodijeljena (ETIAS).

Tako nastaje zastoj iz kojega nijedna strana ne može izaći kao jasni pobjednik. Dobrindt tvrdi da su unutarnje kontrole i dalje potrebne jer vanjske granice nisu dovoljno sigurne. Komisija tvrdi da će Pakt riješiti upravo taj problem. No operativne rupe u Paktu zadržavaju sekundarna migracijska kretanja na koja se Njemačka poziva kao na razlog za kontrole. Obje su strane tehnički u pravu, a nijedna ne može dokazati da druga griješi. Zato se kontrole nastavljaju.

Poljska pozicija najbolje pokazuje apsurd. Varšava je na istom ministarskom sastanku na kojem je Dobrindt odbio zahtjev tražila da Komisija oštrije postupi prema Berlinu. Istodobno, Poljska sama održava schengenske kontrole na granicama s Njemačkom i Litvom, a pravo na traženje azila na granici s Bjelorusijom suspendirala je sedam puta. Komisija je Poljsku izostavila iz svojih devet mišljenja bez javnog objašnjenja.

Budući da Komisija odbija djelovati, prazninu popunjavaju nacionalni sudovi u Koblenzu i Münchenu, presuđujući da su kontrole nezakonite i radeći posao koji Bruxelles izbjegava. Hoće li takav rascjepkani sudski pritisak natjerati politiku na obračun s vlastitim pravilima ili će schengenske „privremene” iznimke postati trajna arhitektura sustava, ovisi o koraku koji Komisija izbjegava već jedanaest godina: stvarnoj provedbi vlastitih pravila.