Njemačka burzom krpa mirovinski manjak

Na svaku osobu stariju od 65 godina u EU danas dolaze otprilike tri odrasle osobe radne dobi koje uplaćuju u mirovinski sustav (Eurostat). Taj će se omjer približiti dvjema osobama (European Commission 2024 Ageing Report). Njemačko povjerenstvo za mirovine odgovorilo je najširim reformskim paketom koji je neka velika članica EU-a predložila posljednjih godina. Paket spaja tri poteza: dodatak državnoj mirovini financiran ulaganjima na tržištu kapitala, postupno podizanje dobi za umirovljenje i stroža pravila za raniji izlazak iz rada. Nijedna druga zemlja ne preuzima berlinski model u cijelosti. Ipak, sve se suočavaju s istom računicom.

Kako puca sustav tekućeg financiranja

Državne mirovine u Europi počivaju na jednostavnoj razmjeni: današnji radnici kroz doprinose financiraju današnje umirovljenike. Sustav je održiv dok je uplatitelja znatno više nego korisnika mirovina. Kad se taj omjer smanjuje, trošak mora završiti negdje: u višim doprinosima, nižim mirovinama, kasnijem umirovljenju, većem useljavanju ili većim transferima iz općeg proračuna (European Commission 2024 Ageing Report).

Njemački dodatak vezan uz tržište kapitala pokušaj je izlaska iz toga zatvorenog kruga. Zamisao je da radnici tijekom karijere stvaraju štednju na financijskim tržištima, kako im buduća mirovina ne bi ovisila samo o plaćama sljedeće generacije. No prijelaz stvara generaciju koja ostaje između dva sustava. Netko i dalje mora financirati sadašnje umirovljenike dok mlađi radnici dio doprinosa počinju usmjeravati u kapitaliziranu štednju (Eurostat, OECD). Kapitalizirani stup ne briše demografski račun. Samo ga premješta.

Švedska već ima takvu podjelu: 16 postotnih bodova javnog mirovinskog doprinosa odlazi u klasični sustav tekućeg financiranja, a 2,5 u kapitaliziranu „premijsku mirovinu” koja se ulaže na tržištima (Pensionsmyndigheten). Pouka za Njemačku prilično je uska. Tržišna komponenta može funkcionirati kao mali i dobro nadziran dodatak snažnoj državnoj mirovini. No švedski Državni ured za reviziju utvrdio je ozbiljne nedostatke u zaštiti potrošača na platformi fondova, upozorivši da veći izbor fondova sam po sebi ne donosi bolje ishode (Riksrevisionen).

Tri zemlje, tri načina preuzimanja troška

Francuska je dob za umirovljenje podignula sa 62 na 64 godine, uz postupnu primjenu do 2030. (Vie publique). Proračunske uštede u potpunosti ovise o tome hoće li stariji radnici doista ostati zaposleni. Među osobama u dobi od 60 do 64 godine u 2023. radilo je samo 39,7 posto njih (INSEE). Viša dob za umirovljenje, bez odgovarajućih radnih mjesta, samo prebacuje ljude na naknade za nezaposlenost.

Španjolska je izabrala više prihoda umjesto kasnijeg izlaska iz rada. Njezin Mehanizam međugeneracijske pravednosti postupno povećava doprinose poslodavaca i radnika, stvarajući pričuvni fond koji bi trebao ublažiti pritisak na sustav kad se velike generacije rođene nakon Drugoga svjetskog rata budu masovno umirovljavale (OECD Pensions at a Glance). Radnici i tvrtke danas plaćaju više kako bi se državna mirovina zaštitila kasnije.

Italija već ima jednu od najviših dobi za umirovljenje u Europi, 67 godina, ali stalno ponovno otvara kanale za raniji izlazak iz rada koji nagrizaju očekivane uštede. Javna mirovinska potrošnja iznosi oko 15 posto BDP-a, među najvišim razinama u EU-u (European Commission 2024 Ageing Report, OECD Pensions at a Glance).

Svaka je zemlja izabrala drukčiju polugu. Nijedna nije izbjegla ograničenje. Radnici, umirovljenici, poslodavci i porezni obveznici ne mogu svi istodobno ostati zaštićeni.

Tko nosi teret

Kasnije umirovljenje i dodaci financirani na tržištu kapitala najviše odgovaraju ljudima sa stabilnim, dobro plaćenim i fizički lakšim poslovima. Oni mogu raditi dulje i desetljećima akumulirati prinose. Radnici u fizičkim zanimanjima, osobe s prekidima karijere zbog skrbi ili ljudi narušenog zdravlja često to ne mogu (European Commission Pension Adequacy Report, Eurostat). Mladi radnici u svakom prijelazu nose dvostruki teret: financiraju sadašnje umirovljenike i istodobno grade vlastitu štednju. Upravitelji imovinom dobivaju svaki put kad se veći dio mirovinskog novca usmjeri na tržišta. Zato pravila upravljanja fondovima i naknade postaju političko pitanje.

Praktično pitanje ostaje otvoreno: mogu li ljudi od kojih se traži dulji rad doista pronaći i zadržati posao? Dok se zaposlenost starijih radnika ne poveća, podizanje dobi za umirovljenje može mirovinski manjak pretvoriti u problem siromaštva (OECD). Njemačka bira na koga će pasti demografski račun. Isto rade i sve druge europske vlade, samo što većina to još ne govori tako izravno.