Atena potiskuje tursko-libijski sporazum

Najvažniji granični spor u istočnom Sredozemlju ne odvija se na kopnenoj granici, nego na pomorskim kartama. Grčka i libijska izaslanstva završila su 27. srpnja u Ateni treći krug tehničkih razgovora o tome gdje bi se trebale susresti njihove morske zone južno od Krete (ERT, ProtoThema). Format je tehnički, ali cilj je politički: Atena želi s Libijom dogovoriti morsku granicu koja bi potkopala memorandum Turske i Libije iz 2019., sporazum koji je grčke otoke praktički uklonio s karte istočnog Sredozemlja.

Grčka strategija ima jasnu logiku, ali i očitu slabost: ovisi o državi koja ni sama ne može govoriti jednim glasom.

Memorandum koji Kreta ne može prihvatiti

Turska i libijska vlada sa sjedištem u Tripoliju potpisale su u studenome 2019. memorandum kojim su svoje obale tretirale kao izravno sučeljene. Tako povučena crta gotovo je potpuno zanemarila grčke otoke, prije svega Kretu. Prema Konvenciji Ujedinjenih naroda o pravu mora, glavnom međunarodnom ugovoru za određivanje morskih granica, otoci u pravilu imaju iste morske zone kao i kopno, osim ako je riječ o nenastanjivim hridima (UNCLOS). Kreta je velik i stalno naseljen otok. Memorandum se prema njoj odnosi kao prema nečemu što jedva postoji.

Čelnici Europske unije odbacili su dogovor već nekoliko tjedana poslije. Europsko vijeće, tijelo u kojem šefovi država i vlada određuju politički smjer Unije, zaključilo je da memorandum krši suverena prava trećih država i da ne može obvezivati zemlje koje ga nisu potpisale (European Council). No političko odbacivanje bez konkurentskog sporazuma ostavilo je memorandum u turskim i libijskim diplomatskim dosjeima, gdje i dalje služi kao osnova Ankari za zahtjeve južno od Krete.

Grčka strategija i njezina najslabija točka

Grčki odgovor temelji se na strpljivom postupku: uvući Libiju u zaseban bilateralni dogovor o morskoj granici južno od Krete. Ako dvije zemlje dogovore vlastitu crtu, Ankari će biti znatno teže tvrditi da je memorandum iz 2019. jedini postojeći okvir.

Problem je sama Libija. Zemlja je od 2014. podijeljena između suparničkih vlasti. Zastupnički dom sa sjedištem na istoku, prema dostupnim informacijama, nikada nije ratificirao memorandum s Turskom, pa je njegov domaći pravni status sporan i prije nego što se uopće dođe do međunarodnog prava (Ahram Weekly). Grčkoj trebaju libijske suparničke institucije dovoljno uključene da se dođe do koordinata koje bi se mogle upotrijebiti u ugovoru ili u mogućem postupku pred Međunarodnim sudom pravde.

Zajednički tehnički odbor održao je drugi krug razgovora u Tripoliju 10. lipnja, prije trećeg kruga u Ateni. Prema grčkom priopćenju, razgovori zasad nisu doveli ni do usuglašenih koordinata ni do nacrta sporazuma (ERT).

Tursko pravno stajalište uže je nego što se često čini u javnoj raspravi. Ankara ne tvrdi da se otoci nikada ne računaju. Njezin je argument da su međunarodni sudovi u pojedinim slučajevima smanjivali učinak otoka na razgraničenje kada bi im puna težina dala nerazmjeran rezultat, što ima uporište u sudskoj praksi (ICJ Libya/Malta, Daily Sabah). Ali smanjiti učinak otoka i izbrisati ga iz računice nisu iste pravne radnje. Memorandum iz 2019. mnogo je bliži brisanju.

Zašto Rim i Nikozija pozorno prate

Italija Libiju promatra kroz energiju i migracije. Plinovod GreenStream povezuje libijska plinska polja sa Sicilijom, a talijanski ministar obrane Guido Crosetto i ministar vanjskih poslova Antonio Tajani stabilnost južnog Sredozemlja prikazuju kao izravan gospodarski interes (Formiche).

Cipar je još izloženiji. Europske energetske kompanije razvijaju podmorska plinska polja u ciparskim vodama, s ciljem početka proizvodnje od 2028. godine (Phileleftheros). Ako turska karta stekne vjerodostojnost u jednom dijelu istočnog Sredozemlja, ciparske zahtjeve nad vlastitim podmorjem bit će lakše osporavati drugdje. Turska je memorandum poduprla i vojnom prisutnošću u Libiji, što dogovor iz 2019. čini težim za poništavanje samo novim crtama na papiru (Les Clés du Moyen-Orient).

Atena, koja istodobno blokira najnoviji paket sankcija Europske unije protiv Rusije kako bi zaštitila svoj brodarski sektor, računa da sporo tehničko crtanje karte može nadjačati politički memorandum. Zasad Grčka ima pravnu strategiju čija je najslabija karika upravo država bez koje tu strategiju ne može provesti.