Grčki štit od 3 mlrd. € krije uvjete

Potpis u Tel Avivu i pitanja koja ostaju otvorena

Grčka je 31. kolovoza u Tel Avivu potpisala jedan od najvećih obrambenih ugovora u svojoj novijoj povijesti: posao vrijedan 3,035 mlrd. eura za višeslojni sustav protuzračne obrane u potpunosti oslonjen na izraelsku tehnologiju (Defense News, Jerusalem Post). Izraelski premijer Benjamin Netanyahu predstavio ga je kao jedan od stupova istočnomediteranskog savezništva Izraela, Grčke i Cipra (ProtoThema English). Uz glavni ugovor potpisan je i zaseban posao vrijedan 26 mil. eura za Drone Dome, sustav namijenjen zaštiti strateških lokacija od bespilotnih prijetnji (euronews.com).

No potpisani ugovor još nije obrambena sposobnost. Rok isporuke postavljen je na 35 mjeseci, što znači otprilike srpanj 2029. Do tada Grčka mora izgraditi nacionalnu zapovjednu mrežu, povezati radare i podatkovne veze, obučiti posade, osigurati zalihe presretača i provesti prihvatna ispitivanja. Poljski program Wisla, usporediv po ambiciji, prema opisu GeekWeek/Interije, prošao je put od ugovora iz 2018. do početne spremnosti tek u prosincu 2024. Grčki rok zato je industrijsko obećanje, a ne činjenica s bojišta.

Sustav se sastoji od četiri razine pod jedinstvenim zapovijedanjem: SPYDER je namijenjen niskoletećim zrakoplovima i bespilotnim letjelicama, BARAK MX krstarećim projektilima i zahtjevnijim zračnim ciljevima, David's Sling balističkim projektilima, a Drone Dome neposrednoj zaštiti pojedinih lokacija (Meta-Defense). Logika je troškovna: na svaku prijetnju poslati najjeftiniji presretač koji je može zaustaviti, umjesto da se skupi projektili troše na jeftine dronove.

Što Atena ne objavljuje

Najvažniji problem javnog nadzora nalazi se u onome što nije objavljeno. Nijedan dostupni prilog ugovoru ne otkriva koliko lansera, projektila ili radara Grčka doista kupuje. Lokacije razmještaja, zalihe za ponovno punjenje i troškovi održavanja tijekom životnog vijeka sustava ostaju povjerljivi (Naftemporiki, Strategist Cyprus).

Još je važnije pitanje programske opreme. Atena tvrdi da je osigurala „pristup izvornom kodu”, ali javno nije razjašnjeno znači li to potpuni pristup kodu, pravo pohrane kod neovisnog čuvara, mogućnost lokalnih izmjena ili tek podešavanje sučelja (Strategist Cyprus). O toj razlici ovisi hoće li Grčka sama upravljati bazama prijetnji i nadogradnjama ili će tijekom cijelog životnog vijeka sustava ovisiti o izraelskim dobavljačima. Vlada navodi da će 19 grčkih poduzeća sudjelovati u više od 25 posto vrijednosti ugovora (ERTNews). Industrijski udio, međutim, nije isto što i tehnološki suverenitet.

Taj prostor tajnosti oporbi otvara dvije mete: odnos s Izraelom i izostanak javnog nadzora. Nova ljevica tvrdi da Atena veže obranu zemlje uz državu optuženu za genocid u Gazi, dok je KKE strateško partnerstvo opisao kao zaoštravanje (in.gr).

Nacionalna hitnost protiv europske solidarnosti

Grčki ugovor pokazuje obrazac koji se ponavlja diljem Europe. Atena nije jedina članica NATO-a koja kupuje izraelsku opremu: Njemačka je presretače Arrow nabavila kroz Europsku inicijativu nebeskog štita, odnosno ESSI, berlinski okvir za zajedničku nabavu protuzračne obrane (BMVg). Grčka je otišla korak dalje jer cijeli nacionalni štit gradi oko neeuropskih dobavljača.

Takva odluka izravno slabi briselski pokušaj da europske države obrambenu opremu kupuju zajednički i, koliko je moguće, od europskih proizvođača, kroz programe poput EDIP-a, Europskog programa za obrambenu industriju, i SAFE-a, novog fonda Europske unije za obrambena ulaganja (European Commission, Council). Najviše napetosti osjeća Francuska. Pariz je u travnju 2026. obnovio strateško partnerstvo s Atenom, a Grčka je već potrošila milijarde na francuske zrakoplove Rafale i fregate Belharra (Marine & Océans). Izvješće francuskog Senata upravo protuzračnu i proturaketnu obranu navodi kao područje u kojem bi Europa trebala prestati kupovati rascjepkane nacionalne sustave (Sénat). Francuski SAMP/T bio je izravan konkurent izraelskoj ponudi.

Atena je ipak izabrala Izrael jer prodaje sustave iskušane u stvarnom raketnom ratovanju, a Grčka svoje sigurnosne prijetnje ne promatra kao udaljeni rizik. Europska industrijska solidarnost gubi snagu kada vlade pod pritiskom konkretnih prijetnji brže i povoljnije pronalaze provjerene dobavljače izvan Europe.

Ciparski mediji pozdravili su ugovor kao regionalnu poruku, no istraživači nisu pronašli dokaze da će sustav operativno pokrivati Cipar ili njegovu kritičnu infrastrukturu (PhileNews). Kako je izvijestio DW, riječ je o bilateralnom ugovoru, a ne o savezničkom kišobranu.

Grčka je preuzela obvezu od 3 mlrd. eura za protuzračni sustav čiji su uvjeti tehnološkog suvereniteta skriveni u neobjavljenim prilozima. Grčki parlament zato bi prije odobravanja potrošnje morao zatražiti te uvjete. Dužnosnici Europske unije zaduženi za obranu, pak, moraju objasniti kako agenda zajedničke nabave može opstati ako države članice, pod pritiskom stvarnih prijetnji, nastave kupovati nacionalne štitove od neeuropskih dobavljača.