Guterres pred turskim zahtjevom

António Guterres stigao je u nedjelju na Cipar kako bi provjerio postoji li ikakav prostor za obnovu pregovora o ponovnom ujedinjenju otoka, podijeljenog od turske vojne intervencije 1974. godine. Bio je to prvi posjet glavnog tajnika UN-a Cipru u šesnaest godina (Euronews Germany), ali bez nacrta sporazuma i bez prethodnog dogovora da pregovori uopće počnu. Izaslanica UN-a María Ángela Holguín cilj je opisala izravno: potaknuti dvojicu čelnika da uđu u pregovore (Cyprus Mail). Zapreka nije u diplomatskom kalendaru. Jedna strana traži federaciju. Druga traži priznanje dviju odvojenih suverenih država.

Federacija nasuprot dvjema državama

Okvir Vijeća sigurnosti UN-a predviđa bizonalnu, bikomunalnu federaciju: jednu državu, dvije politički ravnopravne zajednice i jedinstvenu suverenost (S/RES/1251). Vlada ciparskih Grka poručuje da će odbiti svaku formulu izvan tog okvira (Cyprus Mail). Grčka tu poziciju podupire bez zadrške. Premijer Kyriakos Mitsotakis ciparsko pitanje opisuje kao europsko, a ne kao bilateralni grčko-turski spor, dok Atena izričito odbacuje podjelu otoka (ERT, Lavaron).

Turska polazi od suprotne pretpostavke. Visoki dužnosnici u Ankari tvrde da nikakvo rješenje ne može zaobići Tursku i da svaki realan proces mora krenuti od suverene jednakosti dviju država koje žive jedna uz drugu (Hürriyet Daily News). Ministar vanjskih poslova Hakan Fidan istu je poruku ponovio Holguín nekoliko dana prije Guterresova dolaska (Politis). To nije pregovaračka pozicija unutar okvira UN-a, nego odbacivanje njegove temeljne pretpostavke.

Gdje Bruxelles ulazi — i gdje staje

Europska unija pokušava biti vidljivija. Komisija je 13. srpnja imenovala Raffaelea Fitta posebnim predstavnikom za Cipar, čime je Bruxelles dobio osobu zaduženu za usklađivanje europskog doprinosa procesu pod okriljem UN-a. Holguín se u Bruxellesu, prije puta u Ankaru, sastala s Fittom i predsjednicom Komisije Ursulom von der Leyen (Politis, Hürriyet Daily News). Visoka predstavnica EU-a za vanjsku politiku Kaja Kallas potvrdila je da Bruxelles proces UN-a smatra glavnim okvirom u kojem se pitanje može riješiti (CNA).

No Unija ima utjecaj, ali ne i mandat da riješi srž spora. Cipar je u EU ušao 2004. godine, ali prema Protokolu 10 pristupnog ugovora pravo EU-a ne primjenjuje se na sjeveru dok je otok podijeljen (EUR-Lex). Svaki budući sporazum morao bi funkcionirati unutar europskog prava, pa Komisija može oblikovati njegovu praktičnu provedbu: trgovinska pravila, kretanje ljudi i pravno usklađivanje. Ne može, međutim, riješiti pitanje suverenosti oko kojega se spor vodi.

Nikozija širi napredak u odnosima EU-a i Turske želi vezati uz pomake oko Cipra. Ankara odbija da odnos s Bruxellesom ovisi o otoku. Zbog toga stoje modernizacija carinske unije, vizni aranžmani i dublje sigurnosne veze. Ne postoji objavljena ponuda EU-a Turskoj u kojoj bi se konkretni ustupci mijenjali za napredak oko Cipra.

Plin povećava poslovni ulog

Dva energetska procesa dodatno pojačavaju pritisak. Eni i TotalEnergies blizu su konačne odluke o ulaganju u plinsko polje Kronos kod Cipra, zajednički projekt koji bi mogao postati prvi komercijalni razvoj ciparskog podmorja (Bloomberg). Odvojeno od toga, Turska je nakon sporazuma od 10. srpnja s vlastima na sjeveru počela pripremati seizmička istraživanja za plinovod prema sjevernom Cipru. Nikozija je prosvjedovala, a talijanske analize taj su plinovod opisale kao potez kojim Ankara želi postati nezaobilazan energetski akter i još čvršće vezati sjever otoka uz Tursku (Kathimerini Cyprus, Notizie Geopolitiche). Plin povećava cijenu trajne podjele. Ne mijenja činjenicu tko vodi mirovni proces.

Većina glavnih gradova EU-a pitanje Cipra prati s distance. Njemačka ga promatra kroz odnos s Turskom, a ne kao predmet zasebne politike (Euronews Germany). Dostupno izvještavanje upućuje na to da Francuska i Italija slučaj prate kroz energiju i suverenost, ali prednost prepuštaju UN-u. Ciparsko pitanje politički ostaje u rukama Nikozije, Atene, Ankare i malog kruga izravno izloženih država članica. Guterres može precizno označiti razmak između federacije i priznanja dviju država te okupiti aktere za istim stolom. Da bi se taj razmak zatvorio, Turska bi morala pregovarati unutar okvira koji sada odbacuje. Problem je političko priznanje, a ne diplomatsko usklađivanje termina.