Hormuz diže energetsku inflaciju na 12.5%

Uski morski prolaz između Irana i Omana sada je sljedeći europski test inflacije. Iran tvrdi da je Hormuški tjesnac zatvoren, dok Washington osporava da je promet doista stao. Tržištima za rast cijena nije potrebna savršeno provedena blokada. Dovoljni su rizik, kašnjenja i manjak zamjenskih isporuka.

Razlog je razmjer. Kroz Hormuz je 2024. prolazilo oko 20 milijuna barela nafte i naftnih tekućina dnevno, približno 20 posto svjetske potrošnje, dok je istim putem išla oko petina globalne trgovine ukapljenim prirodnim plinom, prema podacima američke Uprave za energetske informacije. Većina tih količina završava u Aziji, a ne u Europi. No Europa energiju kupuje na svjetskim tržištima, pa usko grlo koje opskrbljuje Kinu, Indiju, Japan i Južnu Koreju može podići cijene dizela, plina, gnojiva i industrijskih ulaznih troškova od Rotterdama do Šleske.

Šok se najprije prelijeva kroz cijene

Europska izloženost ne počiva ponajprije na izravnom uvozu barela iz Zaljeva. Njemačka je 2025. samo 6,1 posto uvoza sirove nafte dobivala izravno s Bliskog istoka, dok joj je ukupna ovisnost o uvozu energije iznosila 67 posto, navodi Destatis. U tome je temeljna napetost: slaba izravna izloženost može ići zajedno s vrlo jakom cjenovnom izloženošću.

Prvi kanal su očekivanja. Cijene terminskih ugovora pomiču se čim trgovci procijene da će ponuda biti tješnja, troškovi prijevoza viši ili premije za ratni rizik skuplje. BNP Paribas upozorio je da se samo dio uobičajenih tokova kroz Hormuz može preusmjeriti naftovodima, zbog čega tržište nafte brzo ugrađuje oskudicu kratkoročne ponude u krivulju cijene Brenta BNP Paribas.

Drugi kanal je prijenos veleprodajnih cijena energije na kućanstva i poduzeća. Lipanjske projekcije Europske središnje banke navode da se više cijene sirove nafte i rafiniranih proizvoda brzo i potpuno prelijevaju na tekuća goriva, dok se plin i električna energija kroz zemlje kreću sporije i neujednačenije jer se razlikuju ugovori, zaštita od cjenovnog rizika, tarife i porezi projekcije ESB-a. Zato isti vanjski šok u jednoj zemlji postaje pritisak na cijene goriva, u drugoj problem cijene struje, a drugdje udar na industrijske marže.

Tko plaća i gdje

Teret najprije pada na korisnike koji ne mogu lako čekati ili zamijeniti energent. Dnevni putnici, cestovni prijevoznici, zračni prijevoznici, kemijska industrija, proizvođači gnojiva i prehrambeni pogoni najbrže osjećaju pritisak. Eurostatovi podaci za industriju pokazuju da je industrija EU-a 2024. potrošila 8.835 petadžula energije, pri čemu je električna energija činila 33,3 posto, prirodni plin 31,9 posto, a naftni proizvodi još 10,4 posto Eurostat. Ovo nije samo priča o benzinskim postajama.

Kućanstva to osjećaju kroz grijanje, struju i prijevoz. Kućanstva u EU-u potrošila su 2024. 9,54 milijuna teradžula energije, uz udio plina od 29,4 posto, električne energije od 26,9 posto, dok je samo grijanje prostora činilo 61,5 posto njihove potrošnje energije Eurostat. Domovi koji se griju na plin i vozači gube prije od urbanih kućanstava s toplinskim mrežama i dobrim javnim prijevozom.

Njemačka izgleda posebno izloženo jer spaja snažnu industriju, uvoznu energiju i plitke ljetne zalihe. NDR je izvijestio da su 9. lipnja skladišta plina bila popunjena oko 35 posto, približno 25 postotnih bodova ispod prosjeka za razdoblje 2017. - 2021., dok je BDEW njemačku popunjenost skladišta 9. lipnja stavio na 35,3 posto, a spot cijenu THE-a 10. lipnja na 50,3 eura po megavatsatu NDR, BDEW. Nizozemska je drukčiji slučaj: ona nije samo žrtva šoka, nego i prijenosno čvorište jer terminski ugovori na nizozemskom TTF-u preko ICE Endexa služe kao sidro europskog određivanja cijene plina ICE.

Španjolska ima zaštitne slojeve, ali ne i otpornost na šok. Kapaciteti za uplinjavanje ukapljenog plina i obnovljivi izvori pomažu joj ublažiti udar, no La Vanguardia je izvijestila da nacionalna energetska ovisnost iznosi 68,4 posto finalne potrošnje, uz cilj iz PNIEC-a da se do 2030. spusti na 50 posto La Vanguardia. Italija i Poljska bliže su odgođenim kanalima udara: rafiniranim proizvodima, gnojivu, troškovima prijevoza i cijenama hrane.

Dobitnici su znatno uži krug. Izvoznici ukapljenog plina izvan Zaljeva, rafinerije sa zalihama, operateri skladišta i trgovci koji mogu preusmjeravati terete profitiraju od oskudice. Vlade nemaju jednostavan izbor. Subvencioniranje goriva račun premješta s crpki na proračune. Puštanje cijena da se preliju čuva javne financije, ali pogađa birače i poduzeća. Stroža monetarna politika može obuzdavati očekivanja, ali ne može otvoriti Hormuz.

Zato su najnovije prognoze Europske središnje banke važne. ESB predviđa da će ukupna inflacija u europodručju dosegnuti vrhunac od 3,4 posto u trećem i četvrtom tromjesečju 2026., a energetska inflacija 12,5 posto, uz povećanje kamatnih stopa za 25 baznih bodova i upozorenje da fiskalna potpora mora biti privremena, ciljana i prilagođena projekcije ESB-a, izjava ESB-a. Europa se vraća u staru energetsku zamku: zaštititi dohotke, zaštititi proračune i zaštititi stabilnost cijena. Sve troje istodobno ne može se u potpunosti zaštititi.

Otvoreno pitanje

Najteža činjenica ostaje fizičko stanje Hormuškog tjesnaca. Francuski izvještaji opisali su pad s oko 160 brodova dnevno na 11, ali ta je brojka slaba bez neovisne potvrde kroz praćenje plovila Le Grand Continent. Stručni komentari također ostavljaju prostor za nastavak prolaska, što prije upućuje na ozbiljnu kvaziblokadu nego na provjereno zatvaranje s nultim prometom Les Clés du Moyen-Orient.

Zato se sada gledaju praktični pokazatelji: stvarno kretanje tankera, osiguranje od ratnog rizika, katarski tereti ukapljenog plina, popunjenost europskih skladišta, cijene dizela i troškovi gnojiva. Europi ne mora ponestati energije da bi je Hormuz pogodio. Dovoljno je da i dalje kupuje fosilna goriva na tržištu na kojem je opasnost postala dio cijene.