Hormuz poskupljuje europsku energiju

Tjesnac kroz koji prolazi otprilike petina svjetske trgovine naftom i ukapljenim prirodnim plinom i dalje je plovan. No odluku o tome hoće li tereti doista krenuti ne donose vlade, nego osiguravatelji, brodovlasnici i banke. U ovom trenutku ti su privatni akteri procijenili da je ruta prerizična. Time Europu od energije iz Perzijskog zaljeva odsijecaju učinkovitije nego što bi to učinila formalna vojna blokada.

Pomorski pravac koji je komercijalno zamro

Američko Središnje zapovjedništvo 7. srpnja pogodilo je iranske ciljeve nakon napada na tri trgovačka broda. Cijena sirove nafte Brent skočila je na 78,02 dolara (CNBC). Promet brodova kroz Hormuz zatim se gotovo urušio, iako je tjesnac formalno ostao otvoren (Reuters, LMA).

Problem nije zabrana plovidbe, nego cijena rizika. Lloyd's Market Association, udruženje osiguravatelja s tržišta Lloyd's of London, potvrdilo je da su ratno osiguranje i pokriće odgovornosti, uključujući štetu na brodu, onečišćenje ili odštetne zahtjeve zbog ozljeda, tehnički i dalje dostupni. No premije su postale kaznene: brokeri navode da ratni rizik sada stoji između 2 i 6 posto vrijednosti brodskog trupa, dok je prije sukoba bio oko 0,2 posto (GCaptain). Pojedine su premije dosegnule 7,5 posto, a neki brodovlasnici odbijaju slati posade bez obzira na cijenu (WirtschaftsWoche).

Pokriće postoji. Posade ne žele ploviti. Morski pravac može biti formalno otvoren, a komercijalno mrtav.

Tu se vidi zašto su vlade ograničene. Europska komisija prati opskrbu. Države članice drže obvezne zalihe. Ali osiguravatelji određuju cijenu rizika, brodovlasnici odlučuju hoće li brod isploviti, a banke procjenjuju hoće li financirati teret. Kad im se ratni rizik ili izloženost sankcijama učine previsokima, povlače se. Nijedna odluka Europske unije nije izazvala taj zastoj. Nijedna ga odluka Europske unije ne može sama preokrenuti.

Cijene stižu prije nestašica

Europa šok najprije osjeća kroz cijenu, prije nego što ijedan terminal ostane bez opskrbe. TTF, nizozemski Title Transfer Facility koji služi kao europska referentna cijena plina, popeo se iznad 50 eura po megavatsatu i dosegnuo otprilike 54 do 56 eura po megavatsatu zbog straha od skupljeg prijevoza kroz Hormuz (Investing).

TTF određuje cijene na cijelom kontinentu. Premija rizika uračunata u Nizozemskoj završava na računima opskrbljivača i industrijskih kupaca od Helsinkija do Lisabona. Njemačka je izravno malo izložena sirovoj nafti iz Zaljeva, ali njezina industrija plaća skuplji plin vezan uz istu referentnu cijenu.

Šteta se zatim razlikuje od zemlje do zemlje. Italija nudi najjasniji primjer. Edison, jedna od najvećih talijanskih energetskih kompanija, izgubio je 21 katarski teret ukapljenog prirodnog plina zbog više sile, a do kraja lipnja nadomjestio ih je 14, uglavnom isporukama iz SAD-a (Quotidiano.net). Sustav je udar apsorbirao, ali po višoj cijeni i s manjom rezervom za sljedeći poremećaj.

Španjolska pokazuje drugi problem: fizičko usko grlo. U njezinim se lukama nalazi otprilike trećina skladišnih kapaciteta za ukapljeni plin u Europskoj uniji (infoLibre). No plinska i energetska povezanost preko Pireneja prema Francuskoj toliko je slaba da je čelnik španjolskog mrežnog operatora poluotok opisao kao energetski „više otok nego Irska” (Infobae). Španjolska može skladištiti plin. Njegovo slanje prema sjeveru zaseban je problem.

Zalihe rješavaju nestašicu, ne cijenu

Pravo Europske unije obvezuje države članice da drže hitne zalihe nafte u visini najmanje 90 dana neto uvoza (Direktiva 2009/119/EZ). Radna skupina Europske komisije za energetsku uniju priopćila je 13. srpnja da zimska opskrba plinom nije neposredno ugrožena (European Commission). To odgovara na pitanje hoće li spremnici ostati prazni. Ne odgovara na pitanje koliko će Europljani platiti njihovo punjenje.

Čelnik Međunarodne agencije za energiju precizno je opisao tu razliku: Europa bi, rekao je za Euronews, učinila „veliku pogrešku” kad bi pretpostavila da je zaštićena od ovog šoka (Euronews). Zalihe sprječavaju fizičku nestašicu. One ne ograničavaju cijene, ne smanjuju trošak prijevoza i ne osiguravaju brodove. Čak i zemlje koje izravno malo ovise o Hormuzu plaćaju cijene oblikovane globalnom procjenom rizika, jer se otkazani ili preusmjereni tereti prelijevaju kroz sva povezana tržišta.

Europski problem s Hormuzom prolazi kroz lanac komercijalnog rizika: osiguravatelje u Londonu, brodovlasnike u europskim pomorskim središtima i banke koje financiraju terete. Taj lanac ne kontrolira nijedna vlada i ne može ga zamijeniti nijedna zaliha. Bruxelles može koordinirati i kupiti vrijeme. Hoće li energija doista stići, ovisi o spremnosti privatnih uprava da preuzmu rizik.