Hormuz diže cijenu osiguranja

Ratno osiguranje za jedan prolazak kroz Hormuški tjesnac poraslo je s približno 0,25 posto na 4 do 5 posto vrijednosti brodskog trupa, a pojedine ponude dosežu i 10 posto (S&P Global, DW). Nijedan naftovod nije presječen. Nijedan terminal nije prestao raditi. No trošak je stvaran i već se prelijeva kroz europski energetski sustav.

Hormuški tjesnac, prolaz u kojem se Perzijski zaljev sužava između Irana i Omana, u prvoj je polovici 2025. nosio gotovo 21 milijun barela sirove nafte i naftnih derivata dnevno, otprilike petinu svjetske opskrbe povezane s naftom (CFR). Nakon obnovljenih američko-iranskih udara početkom srpnja, brodski je promet naglo pao. Lloyd's Market Association, tijelo koje koordinira londonsko tržište pomorskog osiguranja, naglasilo je da je pokriće za ratni rizik i dalje dostupno, ali da brodovi zaobilaze rutu zbog sigurnosti posada i plovila (LMA). Ruta nije pravno zatvorena. Postaje poslovno neisplativa.

Kako osiguranje pomiče cijene plina

Osiguranje je prvi prag. Kada premije skoče, brodovlasnici trošak prenose kroz dodatke za ratni rizik u ugovorima o najmu broda. Posade mogu odbiti plovidbu. Naručitelji prijevoza mogu odbiti dodatak. Teret tada čeka razdoblje nižeg rizika. Kreće se manje brodova, oni koji plove postaju skuplji, a rizik ulazi u robne referentne cijene i prije nego što se potvrdi ikakav prekid opskrbe.

Europske cijene plina reagirale su u roku od nekoliko sati. Dana 13. srpnja, nizozemski TTF ugovor za isporuku sljedećeg mjeseca, glavno europsko veleprodajno mjerilo za plin, otvorio je na oko 50,4 eura po megavatsatu, približno 3,5 posto više nego u prethodnom trgovanju (OilPrice, TradingPedia).

TTF je već bio porastao više od 15 posto u prethodnom tjednu. Četiri nizozemska opskrbljivača energijom odgovorila su povećanjem fiksnih plinskih tarifa za 1,2 do 1,5 posto (Energievergelijk). Šok iz Zaljeva ne mora zaustaviti plin da bi promijenio iznos koji nizozemsko kućanstvo plaća na novom ugovoru.

Talijanski test zamjene

Italija pokazuje što se događa kada lanac troškova stigne do zemlje koja ovisi o toj ruti. Više od 46 posto talijanskog ukapljenog prirodnog plina 2024. dolazilo je iz Katara (BNP Paribas). Nakon što je QatarEnergy, prema medijskim izvješćima, proglasio višu silu za pošiljke kroz Hormuz, talijanski terminal Adriatic LNG u Porto Tolleu zadržao je količine blizu uobičajenih tako što je primao američke terete umjesto katarskih, pišu talijanski energetski mediji. Opskrba se održava. No kupnja na spot tržištu skuplja je od dugoročnih katarskih ugovora, a zamjena funkcionira samo dok je američki ukapljeni plin dostupan po prihvatljivim cijenama.

Čelnik Enija Claudio Descalzi rekao je u talijanskom parlamentu da se problem ne zaustavlja na sirovoj nafti: nakon smanjenja ruske opskrbe, oko 60 posto dizela i zrakoplovnog goriva za kontinent dolazi iz Zaljeva, dok su europski preradbeni kapaciteti smanjeni (Corriere della Sera). To su tvrdnje kompanije, ne neovisna statistika. Ali Descalzi govori iznutra, iz opskrbnog lanca koji opisuje.

Španjolska sliku čini složenijom. Madrid tvrdi da je njegova izravna izloženost Hormuzu mala, a španjolski kapaciteti za uplinjavanje ukapljenog plina najveći su u Europskoj uniji. No terminali koji mogu iskrcati LNG ne mogu pojeftiniti rijedak teret. Kada globalni rizik podigne cijenu granične pošiljke ukapljenog plina, Španjolska se natječe s Azijom i svim drugim kupcima (El País). Infrastruktura kupuje fleksibilnost, ne otpornost na cijenu.

Što EU može kontrolirati, a što ne može

Kaja Kallas, visoka predstavnica Europske unije za vanjske poslove, zadaću je opisala kao zaštitu plovidbe „u Zaljevu, ali i u Crvenom moru” (EEAS). Europska komisija tvrdi da su ciljevi punjenja plinskih skladišta i dalje dosežni te da slobodni kapaciteti za uvoz ukapljenog plina stvaraju zaštitni sloj. No širenje ASPIDES-a, pomorske misije Europske unije uspostavljene 2024. radi zaštite plovidbe u Crvenom moru, prema dostupnim informacijama nailazi na otpor, pri čemu Španjolska i Italija daju prednost diplomaciji pred širim vojnim angažmanom.

Europska unija može upravljati zalihama. Ne može odrediti premiju osiguranja, cijenu najma broda ni dodatak za ratni rizik koji odlučuje hoće li brod isploviti. Europi nije potrebno da se Hormuz zatvori kako bi osjetila štetu. Dovoljno je da osiguravatelji, brodovlasnici, posade i naručitelji prijevoza, plovidbu po plovidbu, zaključe da prolazak više ne opravdava rizik. Taj je proces već počeo.