Hormuz diže cijenu europskog plina

Nakon što su američki udari na iranska nuklearna postrojenja pokrenuli razmjenu projektila u blizini Hormuškog tjesnaca, europske cijene energije skočile su u nekoliko dana. Nijedan tanker nije fizički blokiran. Nijedna vlada nije proglasila nestašicu. Trošak je ipak stigao, kroz naftne referentne cijene, terminske ugovore za plin i osiguranje brodova, dakle tržišne kanale koji cijenu rizika mijenjaju prije nego što se zatvaranje tjesnaca uopće potvrdi.

Sirova nafta Brent 18. srpnja zaključena je na 88,10 dolara za barel, što je oko 16 posto više nego tjedan dana ranije (Economic Times EnergyWorld, Sharetrader). Nizozemski TTF, glavno europsko mjerilo za cijenu plina, dosegnuo je 57,72 eura po megavatsatu, više od 18 posto iznad razine od prethodnog tjedna (n-tv). Osiguranje tankera od ratnog rizika za plovidbu kroz Hormuz sada stoji između 3 i 10 posto vrijednosti trupa. Za brod vrijedan 100 milijuna dolara to znači 3 do 10 milijuna dolara za jedno putovanje. Prije sukoba ista je polica stajala oko 250.000 dolara (The National, PortProcure).

Kako kriza u Zaljevu stiže do europskih računa

Europa iz Zaljeva izravno uvozi relativno malo nafte i plina. Američka Uprava za energetske informacije procjenjuje da 84 posto sirove nafte koja prolazi kroz Hormuz odlazi u Aziju (EIA). No energija se prodaje na svjetskom tržištu. Kad se azijski kupci uplaše da bi mogli ostati bez katarskog ukapljenog prirodnog plina, agresivnije nude za američke, nigerijske i australske pošiljke. Ta nadmetanja podižu cijenu alternativa na koje se Europa već oslanja.

Istodobno su u lipnju uvozi ukapljenog prirodnog plina u EU pali 18 posto na godišnjoj razini, prema podacima S&P Globala (S&P Global). Tržište se, drugim riječima, stezalo i prije ovotjednog skoka cijena.

Račun se ne raspoređuje jednako. U Italiji je dizel prešao 2 eura po litri upravo u trenutku kada je isteklo privremeno smanjenje trošarine (Sky TG24). U Njemačkoj kemijske tvrtke koje kupuju naftu na promptnom tržištu odmah osjećaju pritisak troškova jer se ne mogu dovoljno brzo zaštititi terminskim ugovorima (Tagesschau). U brodskom prijevozu promptne vozarine za kontejnere na rutama između Dalekog istoka i Zaljeva porasle su iznad 7.000 dolara po kontejneru, dok se oko 250.000 kontejnera tjedno preusmjerava dalje od tjesnaca (Maritime Danmark).

Zimska skladišta pod pritiskom cijena

Problem je i u trenutku u kojem se skok dogodio. Skladišta plina u EU krajem lipnja bila su popunjena 48,9 posto, u usporedbi s 58,6 posto godinu ranije. ACER, agencija koja okuplja europske energetske regulatore, upozorila je da uvoz ukapljenog prirodnog plina mora porasti oko 13 posto u odnosu na razine iz 2025. kako bi se prije zime dosegnuo obvezni cilj od 90 posto popunjenosti skladišta (Enerdata). Punjenje skladišta dok se premije rizika u Zaljevu penju više nije rutinska nabava, nego politička odluka o tome tko će platiti skuplju sigurnost opskrbe.

Radna skupina Europske komisije za energetsku uniju 13. srpnja zaključila je da nema „neposredne zabrinutosti za sigurnost opskrbe”, pozivajući se na slobodne kapacitete za uvoz ukapljenog prirodnog plina i postojeće hitne zalihe nafte (European Commission). Ta je procjena obranjiva. Europa ima alternative, a neke već rade: talijanski i hrvatski terminali prešli su na američke pošiljke nakon zastoja u katarskoj opskrbi.

Ali izostanak nestašice ne znači izostanak problema. Bruxelles može koordinirati, sazivati sastanke i upravljati pravilima za puštanje zaliha na tržište. Ne može natjerati brodovlasnika da plovi vodama u kojima se očekuje napad, osiguravatelja da ponudi prihvatljivu premiju ili bankovni odjel za usklađenost da odobri teret povezan sa Zaljevom. Lloyd’s Market Association to je jasno formulirao: osiguranje je i dalje dostupno, ali smanjeni promet odražava „sigurnosne zabrinutosti vlasnika i zapovjednika brodova” (LMA). Usko grlo nije europska infrastruktura za opskrbu. To je spremnost privatnih tvrtki da preuzmu rizik koji im nijedan europski povjerenik ne može narediti.

Račun stiže bez obzira na zalihe

Europa će vjerojatno moći održati opskrbu dok je Hormuz formalno plovan, ali u praksi rizičniji i sporiji. Ono što ne može jest ukloniti premiju rizika, jer ključne odluke donose Washington, Teheran, brodovlasnici, osiguravatelji i banke čiji odbori za rizik odgovaraju dioničarima, a ne energetskoj politici EU-a. Vlade će zato preuzeti politički trošak: bijes zbog cijena goriva, skuplje punjenje skladišta i pritisak industrije. Alati za rješavanje temeljnog sukoba ostaju izvan europskih ruku.