Napad kod Hormuza diže naftu

Projektil je u ponedjeljak pogodio kuvajtski tanker Kaifan u blizini Omana, nakon čega je posada napustila brod. Cijena nafte Brent porasla je iznad 90 dolara (OilPrice). Napad dolazi nakon mjesec dana sve oštrijih američko-iranskih udara oko Hormuškog tjesnaca, morskog prolaza kroz koji dnevno prolazi oko 20 milijuna barela nafte i približno petina svjetske trgovine ukapljenim prirodnim plinom, LNG-jem (EIA). Za Europu se šteta ne prenosi samo kroz eventualni manjak barela. Prenosi se kroz skuplji prijevoz, osiguranje i referentne cijene koje podižu trošak plina, struje i goriva diljem kontinenta.

Od tjesnaca do računa

Europa ne mora uvoziti naftu ili plin iz Irana da bi osjetila ovu krizu. Osiguranje od ratnog rizika za jedan prolazak kroz Hormuz poraslo je s oko 0,125 posto na čak 1 posto vrijednosti trupa broda, dok su se vozarine za najveće tankere za sirovu naftu približno učetverostručile (Eightx, LMA). Brodovi i dalje plove, ali se svako putovanje sada drugačije obračunava. Ti se dodatni troškovi izravno ugrađuju u isporučenu cijenu sirove nafte, LNG-ja i prerađenih naftnih proizvoda u europskim lukama. Fizički poremećaj počinje tek kad tereti prestanu stizati. Cjenovni udar već je stigao.

Poluprazna skladišta u lošem trenutku

Vrijeme izbijanja krize Europi dodatno otežava položaj. Sredinom srpnja europska skladišta plina bila su otprilike napola puna, znatno ispod cilja od 90 posto koji države članice prema uredbi EU-a moraju dosegnuti do 1. studenoga (Gas Outlook, European Commission). ACER, europski energetski regulator, upozorio je da će Europi za ispunjenje tog roka možda trebati oko 13 posto više uvoza LNG-ja nego lani (Enerdata). Udar iz Perzijskog zaljeva usred sezone punjenja skladišta prisiljava europske kupce da agresivnije licitiraju za zamjenske terete, a nizozemski TTF, glavna europska referentna cijena plina, tu konkurenciju prenosi u ugovore i račune diljem kontinenta.

Prijenos se već vidi u brojkama. Njemački BDEW, udruženje energetske industrije, objavio je da je promptna cijena plina dosegnula 57,8 €/MWh, da je 30-dnevni prosjek cijene električne energije iznosio 113 €/MWh, a da su nacionalna skladišta 18. srpnja bila popunjena tek 45,2 posto (BDEW). U Italiji se oko 45 posto električne energije proizvodi iz plina, koji često određuje graničnu cijenu struje. Zato šok na plinskoj referentnoj cijeni postaje šok na računima za električnu energiju i za kućanstva koja inače ne razmišljaju o rutama tankera (ANSA).

Terminali pomažu opskrbi, ne cijeni

Neke su zemlje naizgled bolje zaštićene. Španjolska dobiva 34 posto plina iz Alžira plinovodom Medgaz, dakle rutom koja uopće ne prolazi kroz Hormuz, i ima najveću europsku mrežu od sedam terminala za uplinjavanje LNG-ja (El Mundo). No i španjolska referentna cijena plina već se trgovala uz premiju u odnosu na TTF, jer su ograničena dostupnost LNG-ja i potražnja tijekom toplinskog vala pritisnule tržište (S&P Global). Plinovodi i terminali pomažu da energenti fizički stignu. Ne mogu spriječiti rast referentnih cijena.

Grčka pokazuje kako se dobici i troškovi krize u pomorskom prijevozu raspoređuju na različite skupine. Dva tankera u grčkom vlasništvu pogođena su u području Hormuza (Kathimerini), a grčko je gospodarstvo u razdoblju 2023.-2025. iz zemalja Perzijskog zaljeva uvozilo 25,4 posto energetskih proizvoda, četiri puta više od prosjeka EU-a od 6,6 posto, prema analizi koju citira OT. Grčki brodovlasnici zarađuju na višim vozarinama. Grčki potrošači plaćaju skuplje gorivo i struju.

Europa je u tri godine nakon prekida ruskih isporuka plina zamjenjivala plinovodnu opskrbu LNG-jem koji stiže morem, norveškim isporukama i sjevernoafričkim plinovodima (Bruegel). Time je smanjila utjecaj Moskve, ali je otvorila novu ovisnost o pomorskim rutama, tržištu osiguranja i natjecanju za terete. Upravo tim kanalima hormuški se šok sada prenosi u europske energetske račune. Nacionalne vlade odlučuju o subvencijama računa i mogu koordinirati izvanredno puštanje nafte iz strateških zaliha preko IEA-e, Međunarodne agencije za energiju, koja okuplja strateške rezerve bogatih demokracija. Europska unija određuje ciljeve popunjenosti skladišta, ali ne i cijene za potrošače; svaka država članica sama odlučuje koliki će dio troška prebaciti na kućanstva. Ako poremećaj ostane kratak, fizička nestašica i dalje je malo vjerojatna. Problem je drukčiji: Europa puni zalihe po kriznim cijenama, a nijedna vlada još nije jasno rekla tko plaća račun kad sigurnosni jastuk ostane pun, ali cijena naglo poraste.