Mađarska ukida solarni net-metering

Stotine tisuća mađarskih obitelji ugradile su krovne solarne panele prema pravilima koja su im omogućavala da višak proizvedene struje tijekom godine prebiju s vlastitom potrošnjom. Zatim je vlada promijenila način obračuna. Kućanstva sada prodaju struju predanu u mrežu za oko 5 forinti po kilovatsatu, dok je iz mreže kupuju po 36 forinti unutar ograničene cijene, odnosno i do 70 forinti iznad te granice (HVG, 24.hu). Razlika od sedam prema jedan pretvorila je razumno kućno ulaganje u posao koji se mnogima više ne isplati.

Mađarski Ustavni sud odbacio je pritužbe protiv promjene pravila (HVG). Time je pravno pitanje zatvoreno, ali političko i gospodarsko nije: mogu li kućanstva vjerovati budućim energetskim pravilima ako se računica ulaganja može promijeniti nakon što je novac već potrošen? Upravo u taj isti energetski sustav Budimpešta sada namjerava usmjeriti stotine milijuna eura europskog novca.

Stari dogovor i kako se raspao

Prema starom sustavu neto obračuna, obitelj s krovnim panelima mogla je u podne predati višak struje u mrežu, a navečer ga povući natrag, plaćajući na godišnjoj razini samo razliku između proizvodnje i potrošnje. Mreža je za kućanstvo funkcionirala kao besplatna baterija. Novi sustav bruto obračuna odvojeno vrednuje predanu i preuzetu energiju, pri čemu je otkupna cijena tek mali dio maloprodajne tarife.

Više od 320.000 kućnih solarnih sustava ulazi u taj prijelaz kako istječu raniji povoljniji aranžmani (Portfolio). Dio vlasnika kažnjen je zbog navodnog slanja struje u mrežu na područjima gdje je predaja bila ograničena, iako su očitanja možda nastala zbog promijenjene logike mjerenja. Pravila su se promijenila, a trošak nesnalaženja sustava završio je na kućanstvima.

Jeftina struja za kućanstva prebacuje trošak na poduzeća

Solarni spor otvorio je dublji problem mađarskog energetskog modela. Istraživačka analiza Telexa i G7 opisala je netransparentne izračune tarifa, izostanak javnih podataka o tome gdje mreža može prihvatiti novu proizvodnju te energetske skupine povezane s državom koje su istodobno prisutne u proizvodnji, mrežama i opskrbi, pa pravila određuju na način koji vanjski akteri ne mogu provjeriti (Telex/G7).

Mađarska kućanstva plaćaju oko 9,8 eurocenti po kilovatsatu, približno trećinu prosjeka Europske unije, zahvaljujući ograničenju cijena koje se održava od 2013. godine (KSH). Razliku ipak netko plaća. Industrija i mala poduzeća snose naknade za križno financiranje, zbog čega su njihovi računi znatno viši nego kod konkurenata u drugim državama članicama (Telex/G7). Takvi se troškovi mogu održavati jer ih država ili regulirane tarife na kraju pokrivaju, čime slabi pritisak koji bi u normalnim okolnostima prisiljavao sustav na veću učinkovitost.

700 milijuna eura kroz uska vrata

Otvoreni su natječaji vrijedni oko 540 milijardi forinti za nadogradnju mreže i projekte pametnih brojila, uz potporu sredstava Europske unije (Portfolio). Novac je dio mađarskog revidiranog plana u okviru Mehanizma za oporavak i otpornost, europskog fonda nakon pandemije koji državama članicama nadoknađuje troškove nakon što provedu dogovorene reforme. Energetsko poglavlje mađarskog plana vrijedi više od 700 milijuna eura, od čega je oko 643 milijuna eura namijenjeno elektroenergetskim mrežama (Telex).

Isplate ne mogu početi dok Budimpešta ne ispuni 27 „super miljokaza” koji se odnose na neovisnost pravosuđa, borbu protiv korupcije i zaštitu proračuna (Europska komisija). Mađarska još nije podnijela zahtjev za isplatu. Državi trebaju ulaganja i europski novac, ali uvjeti vezani uz vladavinu prava odgađaju nadoknadu troškova, stvarajući pritisak da se projekti pokrenu brzo, a pitanja upravljanja rješavaju poslije.

Na natječaje se mogu prijaviti prijenosni operator MAVIR i šest distributera, među njima mrežne tvrtke E.ON-a i MVM-a. Kućanstva, neovisni ulagači i novi tržišni akteri nemaju pristup tim sredstvima. Ako formule za tarife ostanu nejasne, a dodjela priključaka na mrežu netransparentna, javni novac povećat će reguliranu imovinu mrežnih operatora, ali neće nužno učiniti pristup mreži pravednijim.

Potreba za ulaganjem je stvarna, ali problem je i pristup

Mađarska mreža doista ne može bez poteškoća prihvatiti sve što je već izgrađeno. Europska banka za obnovu i razvoj odobrila je 70 milijuna eura u sklopu paketa od 210 milijuna eura za projekt solarne elektrane s baterijskim spremnikom snage 450 MW, opisavši ga kao jedan od prvih hibridnih obnovljivih projekata u srednjoj i istočnoj Europi financiranih po projektnom modelu (EBRD). Rumunjska je prošloga tjedna pokazala regionalnu posljedicu istog problema: solarna energija pokrila je oko 40 posto dnevne proizvodnje, ali je navečer nestala iz sustava, pa su promptne cijene premašile 1.000 eura po megavatsatu (Digi24). Bez spremnika i jače mreže, solarna energija preplavljuje sustav u podne, a kupce nakon mraka ostavlja izložene visokim cijenama.

Nizozemska je korisna usporedba. I ona ukida vlastita pravila neto obračuna solarne energije do 1. siječnja 2027., pri čemu se očekuje da će troškovi kućanstava porasti s oko 770 na 1.030 eura godišnje (Essent, Zonneplan). No nizozemski prijelaz prati objava podataka o kapacitetu mreže, jasna pravila čekanja i regulirani rokovi priključenja. Analiza Telexa i G7 nije pronašla usporedive javne podatke u Mađarskoj (Telex/G7).

Mađarskoj su ulaganja u mrežu potrebna. Dosadašnji dokazi, međutim, upućuju na to da problem nije samo u manjku kapaciteta, nego i u načinu na koji se pristup tom kapacitetu dodjeljuje. Uvjeti europskih isplata i dizajn natječaja još bi mogli natjerati sustav na veću transparentnost, ali sadašnja struktura to sama po sebi ne jamči.