Iberdrola kupuje finsku mrežu

Iberdrola kupuje kontrolu nad dijelom elektroenergetskog sustava o kojem se rijetko govori, a bez kojega europska zelena tranzicija ne može funkcionirati: lokalnim električnim vodovima. Španjolska energetska kompanija preuzima 80 posto Carune, najveće finske distribucijske mreže, u poslu koji tu tvrtku zajedno s dugom vrednuje na približno 5 mlrd. eura (Iberdrola, WSJ). Cijena pokazuje gdje se danas stvarno lomi europska energetska politika: ne samo na vjetroelektranama i solarnim parkovima, nego na kabelima, trafostanicama i transformatorima.

Što se kupuje za 5 mlrd. eura

Caruna ne proizvodi električnu energiju i ne prodaje je krajnjim kupcima. Tvrtka posjeduje kabele, trafostanice i transformatore koji povezuju oko 1,5 milijuna ljudi preko približno 89.000 kilometara lokalnih električnih vodova, što odgovara otprilike petini finskog stanovništva (Yle, Ontario Teachers'). To je završni dio elektroenergetskog sustava, veza između kućanstava, tvornica, punionica za električna vozila i dizalica topline s ostatkom mreže.

Distribucijske mreže poput Carunine uređeni su monopoli. Nema ekonomskog smisla u istoj ulici graditi dvije usporedne kabelske mreže, pa regulator jednoj tvrtki dopušta upravljanje lokalnom mrežom, ograničava iznose koje može naplatiti i odobrava stopu povrata na ulaganja. Za ulagače je takav okvir privlačan jer prije velikih ulaganja mogu procijeniti buduću dopuštenu dobit. Iberdrola upravo na to računa: kompanija navodi da zbog rasta elektrifikacije očekuje godišnja ulaganja u mrežu od 200 do 300 mil. eura (ABC).

Španjolska tvrtka zamjenjuje sjevernoameričke financijske ulagače, među kojima su Ontario Teachers' Pension Plan i fondovi povezani s KKR-om, koji su Carunu držali kao imovinu s predvidljivim prinosima (Ontario Teachers'). Nordijski mirovinski fondovi AMF i Elo zadržavaju preostalih 20 posto. Promjena je važna jer upravljanje mrežom sada preuzima velika europska energetska kompanija s iskustvom u izgradnji mrežne infrastrukture, a ne financijski vlasnici kojima je glavna vrijednost imovine bio stabilan novčani tok.

Mreža koju Europa još nije izgradila

Razlog zbog kojega španjolska energetska kompanija tako visoko vrednuje finske električne vodove leži u širem europskom problemu: lokalne mreže postale su usko grlo klimatske politike. U Europskoj uniji već je više od 8 milijuna baterijskih električnih vozila i 28 milijuna dizalica topline, a oba broja brzo rastu (Electrification Action Plan). Svaki od tih uređaja oslanja se na lokalne kabele koji su velikim dijelom projektirani prije nekoliko desetljeća, za znatno nižu potrošnju.

Akcijski plan Europske komisije za mreže procijenio je da će do 2030. za ulaganja u elektroenergetske mreže biti potrebno oko 584 mlrd. eura (Eur-Lex). Manjak kapaciteta već zaustavlja konkretne projekte. U Nizozemskoj je zagušenje mreže toliko ozbiljno da stambena naselja čekaju priključenje: u prvoj polovici 2026. u Utrechtu i Zuid-Hollandu bilo je 465 zahtjeva koji su obuhvaćali oko 50.000 domova (Omgevingsweb, BouwTV).

Europa može graditi solarne elektrane i vjetroelektrane. No električna energija vrijedi samo ako je lokalni kabeli i transformatori mogu prenijeti do mjesta gdje ljudi žive i rade.

Tko plaća, tko dobiva

Ulaganja u mrežu vraćaju se kroz mrežne naknade na računima za električnu energiju. U Njemačkoj su te naknade 2025. za kućanstva u prosjeku iznosile 10,72 centa po kilovatsatu, a za industriju 4,14 centa po kilovatsatu, prema tarifnim podacima koje je prikupio stromvermittlung.de. Njemačke udruge za zaštitu potrošača upozoravaju da kućanstva već sada oko 30 posto računa za struju plaćaju na ime mrežnih troškova, dok energetski intenzivne tvrtke često dobivaju olakšice (FAZ, vzbv).

Carunin slučaj otvara istu raspodjelu koristi i troškova. Iberdrolini dioničari dobivaju predvidljive prinose koje odobrava regulator, na imovinsku bazu koja će rasti kako se mreža širi. Finska kućanstva taj će razvoj plaćati kroz račune. Dobit će ako novi vlasnik ubrza ulaganja i skrati rokove priključenja. Gube ako promjena vlasništva uglavnom osigura stabilne prinose, a tempo radova ostane onakav kakav bi bio i bez preuzimanja.

Iberdrola za svoj udio plaća oko 2 mlrd. eura, a završetak transakcije očekuje se nakon regulatornog odobrenja, vjerojatno 2027. godine (Marketscreener/Reuters). Prekogranični kapital može pomoći u financiranju infrastrukture koju nijedan nacionalni proračun ne može lako sam pokriti. No vlasništvo samo po sebi ne smanjuje naknade, ne skraćuje redove čekanja i ne povećava pouzdanost iznad onoga što traži regulator. Nizozemska mreža u javnom je vlasništvu, pa je svejedno zagušena. Za Finsku je zato ključno hoće li regulator natjerati Carunu da pod Iberdrolom gradi brže ili će samo jamčiti ugodne prinose na ritam ulaganja koji tvrtka sama odabere. Vlasnik donosi kapital. Regulacija odlučuje dobivaju li potrošači bolju uslugu ili samo veći račun.