Industrijska spremnost dijeli proračun EU-a

Iznos od 2,0 bilijuna eura, koji sada visi nad idućim proračunom EU-a, politički je koristan, ali nije čista usporedba. Sadašnji paket dosegnuo je tu veličinu tek kad je Bruxelles redovitom dugoročnom proračunu dodao zaduživanje kroz NextGenerationEU, dok je osnovni proračun iznosio 1,074 bilijuna eura u cijenama iz 2018.. Spor se zato ne vodi samo oko ukupnog iznosa, nego oko pravila koje određuje kamo novac odlazi: prema područjima koja još sustižu razvijenije članice ili prema onima koja su već spremna graditi tehnološke, obrambene i energetske kapacitete.

Pravilo odlučuje o dobitnicima

Svaka prijestolnica ima pravo veta, jer se dugoročni proračun donosi jednoglasno u Vijeću, uz suglasnost Europskog parlamenta, prema članku 312. UFEU-a. To svakoj nacionalnoj zamjerci daje put do završnog političkog dogovora.

Desetljećima je velik dio potrošnje EU-a slijedio logiku potrebe. Kohezijska sredstva odlazila su siromašnijim regijama kako bi smanjile razlike u dohotku, infrastrukturi i zapošljavanju, što objašnjava i parlamentarni pregled kohezijske politike. Novac Zajedničke poljoprivredne politike štitio je dohodak poljoprivrednika i ruralna gospodarstva, kako pokazuje parlamentarna bilješka o financiranju ZPP-a.

Sredstva za konkurentnost djeluju drukčije. Ako se novi novac bude dijelio kroz industrijske natječaje, istraživačka partnerstva i nacionalno sufinanciranje, dobitnici će često biti mjesta s jakim poduzećima, sveučilištima, obrambenim dobavljačima i administracijom koja zna pripremiti projekte. Konačna formula još nije potvrđena, pa nije presudan točan broj. Presudan je mehanizam: kohezija nagrađuje potrebu, industrijska politika nagrađuje spremnost.

Neto uplatiteljice žele ambiciju unutar granice

Njemački je problem aritmetički. Veća potrošnja EU-a na tehnologiju, obranu i Ukrajinu mora značiti jedno od troje: veće nacionalne uplate, zajedničko zaduživanje ili pritisak na stare prioritete. Zato je ograničen proračun, uz teže izbore, prirodna pozicija država neto uplatiteljica, osobito dok Bruxelles već ima odvojene kanale za regionalni razvoj kroz Europski fond za regionalni razvoj i za obrambenu industriju kroz Europski fond za obranu.

Francuska je pod drukčijim pritiskom. Pariz želi braniti Zajedničku poljoprivrednu politiku, a istodobno gurati obranu i industriju, no fiskalni prostor mu je sužen nakon što je Vijeće u srpnju 2024. protiv Francuske otvorilo postupak zbog prekomjernog manjka. Zaduživanje na razini EU-a ne briše trošak. Ono samo premješta spor s današnje nacionalne uplate na sutrašnju zajedničku otplatu.

Poljska je najjasniji test tog naprezanja. Varšava traži snažniju sigurnost, otporniju granicu i više potrošnje povezane s Ukrajinom, ali ima i velik izravan interes u koheziji: Cohesion Data Platform za Poljsku pokazuje 76,7 mlrd. eura. Može željeti tvrđu Europu, a ipak odbiti da se ona plaća slabljenjem formula koje su financirale njezino sustizanje.

Ista napetost proteže se istočnim krilom Unije. Ako proračun izloženost Rusiji tretira kao trošak, Poljska i baltičke države imaju snažan argument. Ako novac bude slijedio industrijski kapacitet, veća gospodarstva mogla bi pokupiti veći dio kroz nabavne lance i istraživačke skupine, iako izložene države nose veći sigurnosni rizik.

Račun se ipak mora platiti

Poljoprivrednici i siromašnije regije ne moraju se protiviti potrošnji za konkurentnost da bi od nje izgubili. Gube ako se ona financira rezanjem ZPP-a ili kohezije, a zatim dijeli kroz natječaje na kojima imaju slabije izglede.

Važan je i izbor financiranja. Prihodi EU-a i dalje se u velikoj mjeri oslanjaju na nacionalne uplate prema bruto nacionalnom dohotku, dok zajedničko zaduživanje stvara dug EU-a koji se mora otplaćivati tijekom vremena, kako Komisija objašnjava u vodiču o prihodima proračuna i materijalima za ulagatelje u NextGenerationEU. Bespovratna sredstva izravnije pomažu slabijim regijama. Zajmovi više odgovaraju onima koji se mogu zadužiti i provesti projekte. Sufinanciranje, u kojem vlada mora dodati vlastiti novac, siromašnije administracije može isključiti i prije početka natječaja.

Proračunski će se sukob prodavati kao izbor između starih transfera i modernih prioriteta. Teže je pitanje može li Europa izgraditi industrijski kapacitet, a istodobno održati obećanje da siromašnije regije i dalje mogu sustizati razvijenije.