Iranova tvrdnja o Hormuzu diže rizik

Iranska osporavana objava da je zatvorila Hormuški tjesnac već je proizvela učinak za koji bi fizičkoj blokadi trebali dani: promijenila je cijenu rizika. Referentne cijene nafte i ukapljenoga prirodnog plina (LNG) pomaknule su se, osiguravatelji su počeli preispitivati pokriće ratnog rizika, a odjeli za usklađenost u europskim trgovačkim kućama počeli su označavati partnere povezane sa Zaljevom. Čak i ako nijedan tanker nije vraćen, mehanizam koji stoji iza europskih troškova energije već se pomaknuo.

Kroz taj tjesnac prolazi oko 20 milijuna barela nafte dnevno i približno petina svjetskog LNG-a. Europa nije najveći izravni kupac zaljevske energije, ali nafta i plin trguju se prema globalnim referentnim cijenama. Kad te cijene rastu, europski uvoznici plaćaju više bez obzira na to odakle im konkretno dolazi teret.

Rizik Hormuza kreće se brže od brodova

Američki dužnosnici, prema dostupnim izvješćima, tvrdili su da se promet odvija normalno. Iranske vlasti povezane s vojskom ostale su pri tvrdnji da je tjesnac zatvoren zbog navodnih kršenja primirja. Prema III. dijelu UNCLOS-a, međunarodnopravnom okviru za plovidbu kroz tjesnace, nijedna država ne može jednostranom objavom zakonito zatvoriti Hormuz. Tržišta, međutim, ne čekaju pravno tumačenje. Ona procjenjuju vjerojatnost.

Ta vjerojatnost do europskih potrošača dolazi kroz tri kanala.

Prvi je sama referentna cijena sirove nafte i LNG-a. Trgovci dodaju premiju rizika na terete iz Zaljeva čim poremećaj postane dovoljno vjerodostojan. Kad je raniji američko-iranski memorandum signalizirao smirivanje, cijena sirove nafte pala je na očekivanjima stabilnosti (CNBC, The Guardian). Isti mehanizam radi i u suprotnom smjeru, premda početni tržišni pomaci često ostaju reverzibilni.

Drugi kanal je osiguranje. Brodovlasnici koriste protection-and-indemnity, odnosno P&I pokriće, oblik uzajamnog osiguranja od odgovornosti. To se pokriće za prolazak kroz Hormuz može otkazati ili poskupjeti. West of England P&I upozorava članove da pokriće za Hormuz može biti povučeno ili izmijenjeno. Tanker tehnički može isploviti, a ipak ostati komercijalno vezan za luku: bez osiguranja od odgovornosti, ili uz premiju ratnog rizika koja putovanje čini neisplativim, brod ne ide nikamo.

Sama industrija rutu već tretira kao izvanrednu. INTERCARGO članovima nalaže procjene rizika za svaki brod zasebno. IMO, pomorski regulator Ujedinjenih naroda, operatere upućuje na sigurnosne smjernice koje se ažuriraju u stvarnom vremenu.

Treći kanal je usklađenost sa sankcijama. Ured za kontrolu strane imovine američkog Ministarstva financija, OFAC, održava trajna ograničenja za transakcije povezane s Iranom. Banke, trgovci i brodovlasnici koji procjenjuju izloženost Zaljevu mogu usporiti poslove i suziti krug prihvatljivih partnera i prije bilo kakvog fizičkog prekida prometa.

Više referentne cijene sirove nafte prelijevaju se u dizel, benzin i zrakoplovno gorivo. Skuplji LNG podiže troškove električne energije i grijanja. Talijanski ministar vanjskih poslova Antonio Tajani, prema izvješćima, povezao je slobodnu plovidbu Hormuzom s cijenama nafte, benzina i gnojiva, dakle s trima troškovima koje talijanska kućanstva osjećaju izravno.

Zalihe nafte kupuju vrijeme, ali ne ograničavaju cijene

Najjači europski amortizer su izvanredne zalihe nafte. Pravo EU-a obvezuje države članice da drže zalihe jednake 90 dana neto uvoza ili 61 dan domaće potrošnje, ovisno o tome koji je iznos veći (Direktiva 2009/119/EZ). Okvir Međunarodne agencije za energiju za sigurnost opskrbe naftom dodaje sloj koordinacije za teške poremećaje. Te zalihe mogu ublažiti kratak fizički prekid.

One ne određuju cijenu koju tržište traži. Izvanredne zalihe ne mogu prisiliti osiguravatelje da smanje premije ratnog rizika niti uvjeriti naručitelje brodskog prijevoza da prihvate ukrcaj u Zaljevu po uobičajenim uvjetima.

Za plin je zaštita tanja. Uredba 2022/1032, donesena nakon energetske krize 2022., uvela je obveze punjenja skladišta, ali ne i stratešku rezervu LNG-a usporedivu s naftnim zalihama. Europa kroz Hormuz kupuje samo ograničen dio svojega LNG-a, uglavnom iz Katara. Prema podacima Bruegela, riječ je o otprilike desetini uvoza LNG-a u EU. Kod sirove nafte izloženost je u niskim dvoznamenkastim postocima ukupnog uvoza (Eurostat). Nijedan od tih udjela sam po sebi nije poguban, ali kad se azijski kupci jače natječu za alternativne isporuke izvan Zaljeva, više plaća i Europa.

Osporena iranska tvrdnja može izblijedjeti ako američko-iranski razgovori, prema izvješćima vođeni preko švicarskog diplomatskog kanala, proizvedu vjerodostojno smirivanje. Može se i zaoštriti ako kašnjenja tankera, preusmjeravanja ruta ili pomorski incidenti potvrde fizički poremećaj. Akteri koji premije mogu spustiti jasno su prepoznatljivi: iranski donositelji odluka, američki pregovarači, P&I klubovi koji određuju cijenu ratnog rizika i trgovci energijom koji ponovno procjenjuju terete iz Zaljeva. Vlade EU-a kontroliraju svoje naftne zalihe. Ne kontroliraju globalnu cijenu rizika na uskom prolazu do kojega ne mogu dosegnuti.