Italija istražuje krađu NATO-ovih spisa

Siguran trezor ne mora pasti zbog razvaljenih vrata. Katkad je dovoljna jedna vjerodajnica, jedna kopirana datoteka ili jedna osoba kojoj se vjerovalo. Zato je talijanska istraga o navodno ukradenim identitetima, osjetljivim spisima i materijalima povezanima s NATO-ovim projektima važna i izvan Italije: Europa ubrzava zajedničke obrambene programe, dok se mnogi dokumenti i dalje nalaze u nacionalnim ministarstvima i sustavima privatnih dobavljača.

Javno dostupni podaci zasad ne pokazuju da je NATO-ov sustav probijen. Prema izvješću n-tv-a, uhićen je bivši pripadnik talijanske obavještajne zajednice, a sumnja se na neovlašten pristup tajnim informacijama povezanima s vojskom. To upućuje na uži, ali ozbiljan zaključak: zajednički obrambeni projekti ovise o tome koliko dobro svaka država i svaka ovlaštena tvrtka čuvaju dokumente koji im prolaze kroz ruke.

Gdje se spisi doista nalaze

Izraz „materijal NATO-ova projekta” zvuči konačno, ali ne govori dovoljno. Može značiti informaciju klasificiranu prema NATO-ovim pravilima, talijanski tajni materijal povezan sa savezničkim programom, poslovne spise vrijedne u postupcima nabave ili dokumente u kojima se NATO samo spominje. To nisu isti slučajevi i ne proizvode istu pravnu ni sigurnosnu štetu.

Ključno je pitanje lanca čuvanja: tko je imao spis, tko ga je smio otvoriti, tko ga je premjestio i tko je to primijetio. Talijanski tužitelji odlučuju što se može kazneno goniti. Nacionalne sigurnosne službe provjeravaju jesu li zakazale provjere osoba ili pravila rukovanja tajnim podacima. Obrambene tvrtke moraju pokazati je li pristup osjetljivom materijalu bio stvarno nadziran. Ako je riječ o informacijama koje potječu iz NATO-a, NATO-ova sigurnosna pravila oslanjaju se na saveznice da ih štite kroz vlastite nacionalne sustave.

Takav je model razumljiv jer države ne prepuštaju sigurnosne ovlasti lako nadnacionalnim tijelima. Ali isti model otvara slabe točke. Pravilo doneseno u Bruxellesu ne provjerava dnevnik pristupa u Rimu. Ugovorna klauzula u obrambenoj nabavi ne može sama spriječiti pouzdanu osobu da kopira datoteku. Direktiva EU-a o obrambenoj nabavi dopušta naručiteljima da traže zaštitne mjere za osjetljive obrambene ugovore, ali stvarna provjera ostaje u ministarstvima, kod glavnih dobavljača i njihovih podizvođača.

Brža nabava, iste sigurnosne praznine

Europska unija sada povećava opseg upravo takvog sustava. Obrambeni program Komisije potiče veće industrijske kapacitete i zajedničku kupnju. Uredba EDIRPA i prijedlog EDIP-a idu u istom smjeru: više prekogranične obrambene nabave i proizvodnje.

No oni ne stvaraju središnju protuobavještajnu službu EU-a. To je bitno jer brzina povećava izloženost. Više zajedničkih projekata znači više ljudi s pristupom, više tvrtki koje obrađuju osjetljive zahtjeve i više partnera koji ovise o sigurnosnim navikama drugih.

Trošak propusta nije apstraktan. Dobavljači mogu izgubiti pristup programima. Vlade se mogu suočiti s kašnjenjima dok istražitelji provjeravaju što je bilo izloženo. Partneri mogu postati oprezniji u dijeljenju tehničkih zahtjeva, podataka o osoblju ili informacija o opskrbnom lancu. U obrambenom tržištu koje počiva na povjerenju, curenje podataka može usporiti posao i prije nego što se dokaže operativna šteta.

Zajednički pothvat Rheinmetalla i Leonarda pokazuje kakva je industrijska izloženost u pitanju, iako ništa javno ne povezuje taj projekt s talijanskim slučajem. Rheinmetall i Leonardo svoju suradnju na borbenim vozilima opisuju kao europski industrijski projekt. Kad bi zaštićeni talijanski materijal otkrio dobavljače, tehničke zahtjeve ili pretpostavke o interoperabilnosti, partneri bi imali razlog za zabrinutost. Javni dokazi ne pokazuju da se to dogodilo.

Njemačka sigurnosna slika objašnjava zašto će se slučaj čitati i izvan Italije. Tamošnje vlasti već tretiraju rusku špijunažu i krađu podataka kao rizik za strateške sektore. Ministar unutarnjih poslova Sjeverne Rajne-Vestfalije Herbert Reul upozorio je u Zeitu na energetiku, obranu i logistiku, dok je Kölner Stadt-Anzeiger pisao o zabrinutosti zbog obrambenih tvrtki, prometnih pravaca i rukovoditelja. Taj kontekst čini talijanski slučaj razumljivim Berlinu, premda ne dokazuje da su njemačke tvrtke pogođene.

Belgija je važna samo kao saveznički okvir, ne kao istražitelj. NATO-ovi arhivi smještaju sjedište Saveza u Bruxelles, a belgijsko Nacionalno sigurnosno tijelo u vlastitom sustavu obavlja poslove vezane uz klasificirane informacije i sigurnosne provjere, prema ministarstvu vanjskih poslova. Ako su savezničke informacije doista izašle iz zaštićenog kruga, ključno europsko pitanje glasi: koliko su brzo partneri o tome obaviješteni.

Slučaj zasad nije dokazao kompromitaciju NATO-a. Pokazao je, međutim, da europsko obrambeno jačanje počiva na sustavima čuvanja dokumenata koji ostaju nacionalni, neujednačeni i djelomično nevidljivi. Talijanske vlasti moraju dati najjasniji zakonit prikaz toga što su spisi bili i kamo su otišli. NATO i partnerske vlade moraju pokazati da su provjerili štetu ako su među njima bile zaštićene savezničke informacije.