Italiji istječe rok za €194bn iz EU-a

Talijanska se vlada prepire oko novca koji ne uspijeva potrošiti. Središnji državni računovodstveni ured zatražio je od ministarstava objašnjenje što se dogodilo s neiskorištenim sredstvima iz talijanskog dijela europskog postpandemijskog programa oporavka, u Italiji poznatog kao PNRR. Spor je otvorio pitanje koje nadilazi Rim: mogu li europske vlade u preostala dva mjeseca pretvoriti obećana ulaganja iz Bruxellesa u dovršene projekte?

Lanac isplate ima uvjet

Mehanizam za oporavak i otpornost (RRF), program kojim Europska unija raspodjeljuje stotine milijardi eura nakon pandemije, ne funkcionira kao običan transfer novca nacionalnim vladama. Svaka je država predala detaljan plan s popisom reformi i ulaganja. Europska komisija novac isplaćuje u obrocima, ali tek nakon provjere jesu li preuzete obveze ispunjene (EUR-Lex, Europska komisija). Ministarstvo može imati milijarde eura upisane u planu, ali bez završenih radova i uredne dokumentacije Bruxelles neće odobriti sljedeću isplatu.

Novac iz programa dijeli se na dvije vrste. Bespovratna sredstva Europska unija isplaćuje izravno: ako država promaši ciljeve, taj novac jednostavno ne stiže. Zajmovi su drukčiji jer ulaze u državni dug. Italija se kroz RRF znatno zadužila. Ako projekti financirani zajmovima ne daju rezultate, dug svejedno ostaje.

Smjernice Europske komisije za zatvaranje programa, objavljene u svibnju, postavljaju tijesan raspored. Sve ključne etape moraju biti dovršene do 31. kolovoza 2026. Zahtjevi za isplatu predaju se do rujna, a cijeli se program zatvara 31. prosinca (Europska komisija).

Italija: 194 mlrd. eura na papiru, napola dovršeni radovi na terenu

Italija ima najveću omotnicu iz RRF-a, oko 194 mlrd. eura, a dosad je primila približno 166 mlrd. eura, odnosno 85 posto (Powerzine, Europska komisija). Vlada tvrdi da je provedba dosegnula 72 posto (Il Fatto Quotidiano). No reforma se može formalno usvojiti, ugovor dodijeliti, a briselska kućica označiti kao ispunjena, dok je škola na terenu i dalje gradilište.

Obrazovanje najbolje pokazuje taj raskorak. Podaci Fondazione Agnelli pokazuju da je do veljače 2026. potrošeno samo 45,6 posto sredstava PNRR-a za obrazovanje, dok je 62 posto resursa zapelo u projektima koji su još u postupku dodjele ili izgradnje. Izvorni cilj od 264.000 novih mjesta u jaslicama i vrtićima smanjen je na 150.480 (Corriere). Na drugom kraju ljestvice, program koji je izrabljivanim poljoprivrednim radnicima trebao ponuditi stambenu alternativu kampovima pod kontrolom nasilnih posrednika potrošio je samo 20 mil. eura od predviđenih 200 mil. eura (Editoriale Domani). Radnici su i dalje u kampovima.

Rok sustiže cijelu Europu

Italija nije iznimka. Do kraja 2024. na razini Europske unije isplaćeno je samo 47 posto dostupnih sredstava iz RRF-a (Europski parlament). U prosjeku je do kraja 2023. tek polovica novca koji su nacionalne vlade primile stigla do krajnjih korisnika (European Data Journalism Network). Usko grlo najčešće nije politička volja, nego javna nabava, dozvole i kapacitet lokalne uprave: administrativni pogon koji novac pretvara u zgrade, ceste ili usluge, ali sada mora raditi unutar fiksnog europskog roka.

Grčka središnja banka ocijenila je da je apsorpcija preostalih 10 mlrd. eura „iznimno ambiciozna” (Euro2Day). Portugalske općine pisale su vladi tražeći odgovor na pitanje tko će platiti radove koji neće biti dovršeni na vrijeme (Observador, RTP). Rumunjska je iz svojeg plana izbacila 1,2 mlrd. eura umjesto da se pretvara kako može potrošiti sve (Romania Insider).

Portugalsko je pitanje ključno. Kod bespovratnih sredstava neiskorišteni novac ostaje Europskoj uniji, odnosno država ga nikada ne dobije. Kod zajmova dug ostaje bez obzira na to je li projekt dovršen (Europski parlament). U oba slučaja vrtić koji nije izgrađen i dalje treba izgraditi. Netko će to morati platiti, a to neće biti Bruxelles.

U Italiji će teret najteže pasti na siromašnije općine na jugu, ondje gdje su lokalne vlasti imale najmanje kapaciteta za vođenje složenih europskih postupaka javne nabave. RRF je osmišljen tako da nagrađuje države koje javne projekte mogu završiti na vrijeme. Cijena neuspjeha pada na zajednice kojima su ta ulaganja bila najpotrebnija.