Italija koči obrambeni zajam

Italija planira najveću obnovu kopnenih snaga u posljednjih nekoliko desetljeća: novi glavni borbeni tenk, oko 1.050 oklopnih vozila u 16 inačica i cijelu novu oklopnu brigadu. Industrijski okvir već postoji. Postoji i demonstrator koncepta, kao i politička namjera. No ne postoje potpisani ugovor, odobreno financiranje ni raspored isporuka. Program je, zasad, zapeo u proceduri.

Europska unija upravo je za takve slučajeve osmislila SAFE (Security Action for Europe), instrument obrambenih zajmova vrijedan 150 milijardi eura: EU se zadužuje zajednički, a zatim državama članicama posuđuje novac za odobrenu vojnu nabavu (Europska komisija). Litva je 29. lipnja povukla prvu isplatu od 956,3 milijuna eura, čime je pokazano da mehanizam može raditi kada vlada brzo provede potrebne korake (Europska komisija). Italija, kojoj bi moglo pripasti oko 14,9 milijardi eura, još nije potpisala ugovor o zajmu (Quotidiano.net). Instrument zamišljen kako bi ubrzao europsko ponovno naoružavanje u Rimu bi mogao postati razlog za čekanje.

Tko u Rimu zapravo može pokrenuti tenkove

Industrijski dio projekta izgleda spremno. Leonardo i Rheinmetall osnovali su zajedničko društvo u omjeru 50:50, pri čemu bi se 60 posto proizvodnje odvijalo u Italiji (Leonardo). Specijalizirani izvori vrijednost programa A2CS procjenjuju na oko 16 milijardi eura (Army Recognition). Njemački obrambeni mediji talijanski tenk izveden iz Panthera opisuju kao „demonstrator koncepta i prvu ponudu”, uz napomenu da tek slijede korisnička procjena i razvojne narudžbe (ESuT).

No talijansko Ministarstvo obrane ne može samo kupiti takav sustav. U talijanskom poretku ovlast za zaduživanje drže Ministarstvo financija i parlament. Obrana može tražiti 1.050 vozila, ali ne može sama stvoriti proračunsko pokriće ni odobrenje za dug kojim bi se vozila platila. Talijanski mediji upravo tu vide glavnu napetost: treba li za dodatnu obrambenu potrošnju novo parlamentarno odobrenje i je li zaduživanje kroz SAFE jeftinije ili politički lakše od uobičajenog državnog zaduživanja (Quotidiano.net). Dok se ta pitanja ne riješe, zajedničko društvo čeka.

Rok nije pravno čvrst, ali jest stvaran

Bruxelles je dao do znanja da ne postoji strogi pravni rok do kojeg Italija mora potpisati ugovor. Pritisak je praktične naravi: neiskorištena sredstva iz SAFE-a moraju se preraspodijeliti do kraja 2026., pa odgoda ima konkretnu cijenu. Ako Rim bude predugo čekao, novac može otići državama koje su se prve organizirale (Adnkronos).

Rizik preraspodjele ne tiče se samo Italije. Francuska ima razlog pozorno pratiti razvoj događaja. Talijanski program oslonjen na Rheinmetallove platforme mogao bi pomoći da kopneni sustavi povezani s Njemačkom postanu europski standard za oklopna vozila, što Pariz nastoji izbjeći. Uvjeti za financiranje iz SAFE-a uključuju zajedničku nabavu i ograničenja za komponente izvan EU-a (Europska komisija), ali ne sprječavaju da novac ojača industrijski položaj jedne države na štetu druge.

Širi obrazac pokazuje isti problem. Poljski obrambeni krugovi talijansko kašnjenje ne vide kao izravnu prijetnju istočnom krilu, nego kao još jedan test vjerodostojnosti europskih obećanja o teškim snagama do 2027. (Radar RP). Njemačka stalna brigada u Litvi, koja bi do kraja 2027. trebala imati oko 5.000 pripadnika, tenkove i mehanizirano pješaštvo, najvidljivije je kratkoročno mjerilo ispunjavaju li se NATO-ova obećanja istočnom krilu nakon 2022. (Euronews PL, Atlantic Council).

Europsko ponovno naoružavanje zasad brže proizvodi najave, financijske konstrukcije i korporativna partnerstva nego rasporediva oklopna vozila. Talijanski slučaj jasno pokazuje zašto: novac može biti dostupan, industrija spremna, saveznički pritisak snažan, ali se ništa ne pomiče dok ministarstvo financija ne pristane na zaduživanje, a parlament na potrošnju.

Za kraj spora još nedostaju tri podatka: točan talijanski cilj sposobnosti dogovoren u NATO-u, trenutačna spremnost postrojbe koju bi A2CS trebao opremiti i rok za potpisivanje ugovora. Bez toga priča ostaje u prostoru između brzine koju Europa kaže da treba i brzine koju joj dopuštaju vlastite fiskalne institucije.