Italija i Tunis odbijaju libijski pomorski zahtjev

Italija i Tunis uputili su Ujedinjenim narodima službene prosvjedne note protiv libijskog jednostranog proglašenja isključivoga gospodarskog pojasa u središnjem Sredozemlju. Takav pojas obalnoj državi daje prava na ribolov, minerale na morskom dnu i energetske resurse do 200 nautičkih milja od obale, ali ne znači punu suverenost. Dosad su memorandum Turske i Libije iz 2019., kojim su povučene pomorske crte koje Grčka i Cipar smatraju zadiranjem u vlastite zahtjeve, formalno osporavale samo Atena i Nikozija. Ulaskom Italije i Tunisa spor više nije samo istočnosredozemni problem.

Što prosvjedna nota UN-u može, a što ne može

Prema Konvenciji Ujedinjenih naroda o pravu mora, države koje leže jedna nasuprot drugoj ili imaju susjedne obale ne mogu riješiti preklapajuće pomorske granice tako da jednostavno polože crtu pred UN-om. Članci 74. i 83. traže razgraničenje dogovorom koji vodi pravednom rješenju (cjeloviti tekst UNCLOS-a). UN bilježi stajalište države, ali ga ne potvrđuje kao pravno valjano, niti jednostrana prijava može obvezivati države čija su prava time zahvaćena (UN-ov dosje o Libiji).

Smisao prosvjedne note jest u tome da se u službeni zapisnik unese neslaganje. Time se sprječava da se šutnja kasnije tumači kao prihvaćanje, a energetskim tvrtkama, diplomatima i sudovima šalje se poruka da je granica sporna. Prema Pentapostagmi, Libija je svoju notu predala 27. svibnja 2025., Tunis je prigovor uložio 19. travnja 2026., a Italija 26. svibnja 2026. Točni tekstovi nota nisu neovisno potvrđeni.

Europsko vijeće, tijelo u kojem čelnici država i vlada EU-a određuju politički smjer Unije, još je u prosincu 2019. ocijenilo da tursko-libijski memorandum „krši suverena prava trećih država, nije u skladu s pravom mora i ne može proizvoditi pravne posljedice za treće države” (zaključci Europskog vijeća). Italija i Tunis sada toj ranijoj europskoj poziciji dodaju vlastite prigovore, i to s drugog kraja Sredozemlja.

Različite države, različita pravna osnova

Talijanski i tuniski prigovori ne počivaju na istoj pravnoj logici. Italija se, prema dostupnim informacijama, pozvala na pomorska ograničenja povezana s presudom Međunarodnog suda iz 1985. o epikontinentalnom pojasu Libije i Malte (predmet Libija/Malta), tvrdeći da libijske granice zadiru u talijanska prava. Tunis se oslonio na vlastiti predmet pred istim sudom protiv Libije iz 1982. (predmet Tunis/Libija), predstavljajući prigovor kao obranu postojeće bilateralne pravne osnove, a ne kao čin solidarnosti s Grčkom ili Ciprom.

Ta dva pristupa imaju različitu političku težinu. Rim osporava libijski potez pravno, ali ne zatvara diplomatske kanale. Italiji je Libija potrebna za upravljanje migracijama na središnjosredozemnoj ruti i za energetska partnerstva u sklopu Melonijina Matteijeva plana, kojim se Italija nastoji postaviti kao veza između sjeverne Afrike i Europe kroz plin i infrastrukturu (Renewable Matter). Tunis je prigovor uložio tiše, dok je javna diplomacija naglašavala potporu političkom rješenju koje bi vodili sami Libijci, a ne pomorskom sukobljavanju (La Presse de Tunisie). Pravna poruka i diplomatski ton zato ne idu potpuno u istom smjeru.

Praznina u provedbi

Prigovori ne poništavaju libijsko polaganje prava. Oni povećavaju cijenu pokušaja da se granica prikaže kao riješena, ali povećati cijenu nije isto što i promijeniti ponašanje na moru.

Tri su ograničenja ključna. UN ne arbitrira u sporovima o morskim granicama, nego čuva dokumentaciju. Sudovi moraju imati nadležnost, a Turska, koja podupire libijsku pomorsku poziciju, nije stranka UNCLOS-a i svoje zahtjeve tumači kroz običajno međunarodno pravo. Ankara je nedavno i sama slala pisma UN-u kojima osporava grčka, ciparska i egipatska pomorska stajališta (Greek News on Demand). Nijedan sud nije presudio o sadašnjim crtama, a mehanizmi rješavanja sporova iz UNCLOS-a ne mogu se nametnuti Turskoj bez njezina pristanka.

Pravi test bit će ponašanje energetskih tvrtki: hoće li sporno područje smatrati prerizičnim za dozvole za istraživanje i mogu li Libija ili Turska nastaviti gurati svoje zahtjeve kroz ugovore i oružanu prisutnost uz libijsku obalu. Grčka, Cipar, Italija i Malta produbili su pomorsku suradnju na nedavnom sastanku u Rimu (CDE News), a Francuska i Italija 25. lipnja u Antibesu zajednički su podržale aranžmane plovidbe usklađene s pravom mora (zajednička izjava Elizejske palače). To su signali usklađivanja, ali još nisu instrumenti provedbe.

Pravni dosje protiv libijskog zahtjeva postaje sve opsežniji. Dosje provedbe i dalje je tanak.