Italija vraća azilni teret Berlinu

Matteo Salvini rekao je 22. kolovoza na skupu Lige da Njemačka nema „pravo” vratiti u Italiju „ni jednoga neregularnog imigranta” dok brodovi njemačkih nevladinih organizacija iskrcavaju ljude na talijanske obale (ANSA). Rečenica je bila smišljena kao politička provokacija. No odluka o tome hoće li Italija prihvatiti ili odbiti premještaje tražitelja azila iz Njemačke ne donosi se u Salvinijevu Ministarstvu prometa, nego u Ministarstvu unutarnjih poslova koje vodi Matteo Piantedosi. Njegov resor od sredine kolovoza tiho odbija njemačke zahtjeve za transferima (Il Messaggero).

Salvini proizvodi politički okvir, Piantedosi provodi blokadu. Ta je razlika važna jer se ispod javne polemike vodi administrativni sukob s novim europskim azilnim sustavom, i to jedva dva mjeseca nakon što je počeo vrijediti.

Koja se pravila primjenjuju

Spor Berlina i Rima vrti se oko jednoga datuma: 12. lipnja 2026. Toga se dana počela primjenjivati nova Uredba EU-a o upravljanju azilom i migracijama, kojom je zamijenjen stari dublinski sustav (EUR-Lex). U oba sustava vrijedi isto osnovno pravilo: za obradu zahtjeva za azil najčešće je odgovorna država u koju je tražitelj azila prvo ušao ili u kojoj je prvi put registriran.

Njemačka želi vraćati ljude u Italiju prema novim pravilima. Talijansko Ministarstvo unutarnjih poslova tvrdi da se na osobe koje su stigle prije 12. lipnja primjenjuju starija pravila te da se njihovi predmeti ne mogu ponovno otvoriti kao novi slučajevi (Sky TG24). Rim je sredinom kolovoza formalno odbio tri planirana njemačka transfera. Jedan se odnosio na 22-godišnju Somalku koja je u Njemačku stigla u ožujku. Prije predviđenog transfera sklonila se u crkvenu zaštitu u Nürnbergu, pa je predmet propao prije nego što je mogao provjeriti granice novih pravila (EU Perspectives).

Piantedosi je pokušao umanjiti težinu spora. Za ANSA-u je 21. kolovoza rekao da je Italija od 12. lipnja primila oko 50 zahtjeva, ali da su u zemlju stvarno stigle samo tri osobe, nazvavši polemiku „sterilnom” (ANSA). Brojke su male. Problem za Berlin i Europsku komisiju jest to što Rim odbija prihvatiti i takve slučajeve.

Tko pritišće, tko odugovlači

Pritisak na Rim više nije samo njemačko-talijanski. Austrija je od početka primjene pakta provela četiri transfera u Italiju, u slučajevima u kojima su osobe surađivale i putovale vlakom ili autobusom (ORF, Die Presse). Finska priprema pojedinačne transfere, ali zasad nema potvrđenih provedbi (Helsingin Sanomat). Nizozemska tvrdi da je pokrenula postupak (Adnkronos).

Francuska i Španjolska zasad koče. Madrid, koji je i sam zemlja prvog ulaska, radije bi transfere rješavao kroz mehanizme solidarnosti iz novog pakta, u kojima države mogu birati hoće li prihvatiti premještene osobe ili uplatiti novac u zajednički fond, umjesto kroz bilateralna vraćanja (Euronews). Španjolski oprez nije načelan nego interesan: presedan koji bi normalizirao neograničena vraćanja u zemlje prvog ulaska sutra se može okrenuti protiv Madrida.

Prva procjena Europske komisije, koja pokriva razdoblje od 12. lipnja do 7. srpnja, pokazala je da je osam država članica podnijelo zahtjeve za 12 transfera u Italiju. Italija ih je sve odbila. Komisija je poručila da država primateljica ne može jednostavno odbiti transfer i da mora predložiti drugi datum. Time se htjelo spriječiti odbijanje kroz odugovlačenje, ali ta uputa sama po sebi nije proizvela nijedan transfer (European Commission, 2EU Brussels).

Rim danas može reći ne; Bruxelles kažnjava poslije

Njemačka pravno možda ima jaču poziciju, ali alati za njezinu provedbu spori su. Komisija može pokrenuti postupak zbog povrede prava EU-a, formalni mehanizam kojim se državu članicu prisiljava da poštuje europsko pravo. Njemačka bi teoretski mogla tužiti Italiju Sudu Europske unije, ali države članice to u migracijskim sporovima ne čine jer takvi postupci godinama truju bilateralne odnose. Novčane kazne dolaze tek nakon presude i nastavka neposluha (članak 258. UFEU-a). Ništa od toga ne premješta osobu preko granice idući tjedan.

Vrijeme je zato stvarno talijansko oružje. Ako se transfer ne provede u zakonskom roku, odgovornost se vraća državi koja ga je tražila, kako je Sud Europske unije presudio 2017. u predmetu Shiri (CJEU, C-201/16). Odbiti transfer, osporiti klasifikaciju predmeta, inzistirati na novom terminu, povezati suradnju s pitanjem brodova nevladinih organizacija: svaki od tih poteza troši rokove. Pravo EU-a o azilu ne čini Njemačku odgovornom za zahtjev samo zato što spasilački brod plovi pod njemačkom zastavom (EUR-Lex AMMR). No Salvinijev argument ne mora biti pravno točan da bi bio politički koristan. Rimu kupuje vrijeme dok sjeverne države gube rokove.

Četiri austrijska provedena transfera pokazuju da sustav može funkcionirati. Pokazuju i njegov stvarni doseg: četiri osobe, autobusom, u dva mjeseca. Stari dublinski sustav samo je 2025. proizveo 24.152 zahtjeva za transfere u Italiju, dok je Njemačka ukupno provela samo 5.377 transfera prema svim odredištima (Eurostat via Sky TG24). Jaz između papirologije i stvarnog premještanja bio je trajni kvar Dublina. Italija je zasad u novom paktu pronašla istu slabost: europsko pravo može dodijeliti odgovornost brže nego što Bruxelles može natjerati državu da je preuzme.