Latvija cilja rusku industrijsku robu

Latvijsko Ministarstvo vanjskih poslova pripremilo je zakon kojim bi se zabranio uvoz određenih industrijskih proizvoda iz Rusije i Bjelorusije, čime Riga ide korak dalje od zajedničkih ograničenja Europske unije (Fontanka). Popis proizvoda još nije objavljen, a upravo je to ključno: uska zabrana robe važne za sigurnost može se braniti kao nacionalna mjera, dok široko zahvaćanje industrijskih kategorija već ulazi u područje trgovinske politike. Prema ugovorima EU-a, to je ovlast Bruxellesa, ne pojedinih država članica.

Ekonomski problem prilično je jasan. Nacionalna zabrana uvoza povećava troškove latvijskim poduzećima i sužava im izbor dobavljača. Istodobno slabo pogađa ruske prihode, jer ista roba može ući u EU preko carine neke druge države članice, a zatim se slobodno kretati jedinstvenim tržištem, odnosno unutarnjim tržištem Unije na kojem roba prelazi granice bez redovitih kontrola. Latvija snosi trošak. Rusija ga jedva osjeti.

Zašto Latvija to inače ne može učiniti — i zašto ipak pokušava

Pravo EU-a tu je izričito. Članak 207. Ugovora o funkcioniranju Europske unije daje Uniji isključivu ovlast nad vanjskom trgovinskom politikom: carinama, trgovinskim sporazumima i mjerama zaštite od nepoštenog uvoza. Članak 3. istog ugovora propisuje da, kada je neka ovlast isključiva, djelovati može samo EU. Pojedine države ne mogu same odlučivati koja strana roba smije prijeći njihove granice.

Latvijski argument glasi da ovdje nije riječ o trgovinskoj politici, nego o sigurnosti. Ugovori doista dopuštaju nacionalna ograničenja radi javne sigurnosti, prema članku 36., te u slučaju ozbiljnih međunarodnih kriza, prema članku 347. Ruska sveobuhvatna invazija na Ukrajinu daje Rigi jači pravni temelj nego što bi ga imala u mirnodopskom sporu.

No to su uske iznimke, a ne trajno pravo država članica da vode vlastita trgovinska pravila. Ako Latvija njima može opravdati zabranu industrijskih proizvoda koje Bruxelles nije zabranio, isto bi mogla učiniti bilo koja druga članica, pozivajući se na drukčije prijetnje i drukčiju robu. Takav smjer vodi prema 27 usporednih nacionalnih trgovinskih režima, umjesto prema jedinstvenoj carinskoj uniji, uz veće troškove usklađivanja za poduzeća koja posluju preko granica i nove poticaje da se roba preusmjerava kroz zemlje s najblažim pravilima.

Poljoprivredna proba: velike brojke, ograničen učinak

Latvija je nacionalnu zabranu već iskušala na hrani. Od ožujka 2024. blokira uvoz poljoprivrednih proizvoda i stočne hrane iz Rusije i Bjelorusije. Parlament je zabranu produljio do srpnja 2027., uz obrazloženje da je riječ o sigurnosnoj nužnosti (Saeima). Latvija je izmijenila i pravila javne nabave, pa dobavljači u državnim ugovorima moraju isključiti robu ruskog i bjeloruskog podrijetla (LV Portals).

Uvozne brojke naglo su pale. Latvijska kupnja stočne hrane iz Rusije i Bjelorusije smanjena je za 93 %, a žitarica za 100 % u usporedbi s prvom polovicom 2024. (Bauskas Dzīve). No latvijski dužnosnici sami su priznali da su veći dio učinka proizvela povećanja carina na razini EU-a. Zabrana pritom izričito ne obuhvaća tranzitni teret ni robu namijenjenu drugim državama članicama (Baltic Times).

Drugim riječima, proizvodi ruskog podrijetla i dalje mogu ući u EU, primjerice preko njemačke ili nizozemske luke, i zatim se kretati unutar bloka. Latvijski uvoznici gube pristup toj robi, a ruski izvoznici traže drugi ulaz.

U tome je ekonomija jednostranog djelovanja: latvijska poduzeća plaćaju više za zamjenske dobavljače, latvinska carinska uprava preuzima dodatni nadzorni posao, a ruski prihodni kanali ostaju otvoreni kroz druge točke ulaska.

Tko podržava Latviju — i tko je neće slijediti

EU već zabranjuje ruski ugljen, naftu, čelik, cement, drvo, aluminij, zlato i dijamante, među ostalim kategorijama (Europska komisija, Vijeće EU-a). Latvijski prijedlog cilja na industrijsku robu koja je ostala izvan tih ograničenja.

Baltičke države i Poljska dijele latvijsku želju za strožim mjerama. Litva, Latvija i Estonija zajedno su tražile ubrzanje provedbe europske zabrane uvoza ruske nafte (LRT). No Latvija je usamljenija u metodi nego u cilju. Poljsko Ministarstvo poljoprivrede upozorilo je da države članice koje same uvode uvozne zabrane riskiraju postupke zbog povrede prava EU-a pred Sudom Europske unije (Wiadomości Handlowe).

Njemačka je usmjerena na drukčiji problem: provjeru načina na koji ruska roba dolazi u EU preko posrednika u Kazahstanu, Kini i Turskoj, uz ciljane carinske kontrole ruta i poduzeća za koje postoji najveća vjerojatnost zaobilaženja sankcija (Bundestag).

Zasad nema navale država članica koje bi kopirale latvijski nacionalni put.

Presedan je važniji od obujma trgovine

Bez carinskih oznaka proizvoda iz nacrta zakona nije moguće procijeniti izravan trgovinski učinak. On bi mogao biti manji od pravnog presedana koji mjera stvara. Europska komisija zasad nije javno reagirala. Glasovi pogođenih latvijskih uvoznika i poduzeća gotovo se uopće ne čuju u raspravi.

Ako Bruxelles prešutno prihvati latvijski potez, države na istočnom rubu Unije dobit će obrazac za nacionalne zabrane izvan zajedničkog režima sankcija. Ako ga ospori, morat će braniti pravni okvir sankcija čak i kada je meta ruska trgovina. U oba slučaja, jedna od najmanjih članica EU-a otvara pitanje koje je Unija dosad izbjegavala: koliko se daleko nacionalna sigurnost može rastegnuti unutar zajedničkog trgovinskog sustava?