Merz lovi plinski cilj u Bakuu

Njemački kancelar Friedrich Merz primio je ovoga tjedna u Berlinu azerbajdžanskog predsjednika Ilhama Alijeva kako bi razgovarali o dubljoj energetskoj i trgovinskoj suradnji (Euronews). Iza diplomatske forme stoji tvrđe pitanje: koliko europsko udaljavanje od ruskog plina ovisi o dobavljaču čija unutarnja politika otežava Berlinu vlastiti govor o demokratskim vrijednostima?

Obećanje, a ne ugovor

Njemačka ne otkriva Azerbajdžan. Ulazi u plinski sustav kojim se Italija, Grčka i Bugarska koriste već godinama. Temelj je memorandum EU-a i Azerbajdžana iz srpnja 2022., kojim se Europska komisija, izvršno tijelo Europske unije, obvezala poduprijeti povećanje isporuka azerbajdžanskog plina na najmanje 20 milijardi kubičnih metara godišnje do 2027. (European Commission). Taj dokument nije zakon EU-a ni nalog za kupnju, nego politički signal. Pravno obvezujuće obveze nalaze se u zasebnim komercijalnim ugovorima među tvrtkama.

Fizička trasa postoji. Azerbajdžanski plin prolazi kroz tri povezana plinovoda preko Kavkaza i Turske, a u Europsku uniju ulazi Transjadranskim plinovodom, poznatim kao TAP, koji prelazi Grčku i Albaniju te izlazi na kopno u južnoj Italiji (TAP, IEA). Azerbajdžan je 2025. zemljama EU-a isporučio oko 12,5 milijardi kubičnih metara plina, odnosno oko 8,1 posto uvoza plina plinovodima u Uniju (kmetro0.eu, Balcani Caucaso). To su stvarne količine, ali ne zamjena za Rusiju.

Dosezanje cilja od 20 milijardi kubičnih metara traži ulaganja u nova azerbajdžanska plinska polja, fizičko proširenje TAP-a iznad sadašnjeg projektiranog kapaciteta od 10 milijardi kubičnih metara te kupce spremne potpisati dugoročne ugovore koje Baku traži prije nego što uloži kapital (Serbia Energy).

Njemački ulaz i ruta koja još ne vodi prema sjeveru

Njemački interes vezan je uz konkretan posao: državni trgovac energijom SEFE potpisao je desetogodišnji ugovor s azerbajdžanskom državnom naftnom kompanijom SOCAR za 1,5 milijardi kubičnih metara godišnje od 2025. (Azernews). Time Berlin dobiva komercijalno uporište u koridoru koji je dosad bio usmjeren prema jugoistoku Europe.

Da bi plin s juga stigao do Njemačke, potreban je takozvani Vertikalni koridor: niz plinovoda koji povezuju nacionalne plinske mreže kroz Grčku, Bugarsku i Rumunjsku kako bi se plin mogao gurati prema sjeveru. Bugarska poboljšanja planirana su za kraj 2026., ali ruta i dalje ovisi o dogovoru država na trasi o tome tko plaća ulaganja, tko rezervira kapacitet u plinovodima i kako se plin premješta prema sjeveru kada potražnja poraste. Ništa od toga još nije riješeno.

Mađarska pokazuje kako izgledaju tvrdnje o diversifikaciji kada ih ne prate razmjeri. Budimpešta je potpisala ugovor za 800 milijuna kubičnih metara tijekom dvije godine, što je oko 3 posto njezina godišnjeg uvoza (Makronom). Vlada to predstavlja kao suverenu energetsku strategiju. No u prvih pet mjeseci 2026. Mađarska je na ruski plin iz plinovoda potrošila više nego bilo koja druga članica EU-a (Telex). Mali azerbajdžanski ugovor može uljepšati priču o diversifikaciji, ali ne mijenja temeljnu ovisnost.

Bez klauzule o pravima, bez transparentnosti

Plinski memorandum EU-a s Bakuom ne sadržava provedive uvjete o ljudskim pravima povezane s isporukama (European Commission). Human Rights Watch opisuje Azerbajdžan kao represivnu državu (HRW). Nakon azerbajdžanske ofenzive u Gorskom Karabahu 2023., Europski parlament, izravno izabrano zakonodavno tijelo EU-a, zatražio je sankcije protiv Bakua i pozvao Uniju da prekine plinsku ovisnost o Azerbajdžanu (Euronews). Energetska diplomacija Komisije krenula je u suprotnom smjeru.

Koridor prati još jedna dvojba. Global Witness upozorio je da bi Azerbajdžan mogao povećati izvoz prema EU-u dijelom tako što bi za domaću potrošnju uvozio ruski plin, oslobađajući vlastitu proizvodnju za Europu (Global Witness). To nije dokazano preoznačavanje ruskog plina, ali slabi tvrdnju da je riječ o čistom prekidu s ruskom opskrbom.

Europa je Azerbajdžan učinila korisnim prije nego što je odnos učinila odgovornim. Klauzule „uzmi ili plati”, koje kupce obvezuju na plaćanje bez obzira na to preuzmu li plin, formule za izračun cijene i uvjeti izlaska iz ugovora ostaju neobjavljeni. Dok vlade ne objave te uvjete, od birača se traži da vjeruju kako postruska diversifikacija ne postaje nova ovisnost s boljim imenom.