NATO ubrzava obranu Baltika

Na summitu u Ankari NATO je svoju misiju nadzora zračnog prostora nad Baltikom pretvorio u misiju protuzračne obrane (LRT, NATO). Time je SACEUR, najviši saveznički vojni zapovjednik u Europi, dobio šire ovlasti za djelovanje protiv zračnih prijetnji nad Estonijom, Latvijom i Litvom, bez potrebe da se za svaku odluku iznova traži političko odobrenje svih savezničkih prijestolnica.

Promjena nije samo terminološka. Misija se pomiče od prepoznavanja i praćenja sumnjivih zrakoplova prema okviru koji uključuje i njihovo obaranje. No ono što je javno poznato pokazuje prije svega nadogradnju zapovjednog lanca, ne i jamstvo da će uz nju doći dovoljno zrakoplova, projektila i sustava na terenu.

Što se zapravo promijenilo

Stari model funkcionirao je kao susjedska straža s borbenim zrakoplovima. Saveznički piloti, raspoređeni rotacijski u bazama poput Ämarija u Estoniji i Šiauliaija u Litvi, identificirali su sumnjive letjelice, približavali im se u zraku i pratili ih izvan osjetljivog prostora (Kaitsevägi). To je bio instrument mirnodopskog čuvanja suvereniteta, a ne borbeni poredak.

Novi okvir baltijsku misiju uvodi u sustav koji bi NATO koristio u stvarnoj zračnoj prijetnji: radare i druge senzore, rakete zemlja-zrak, sustave protiv bespilotnih letjelica te brže odluke o tome treba li cilj presresti ili oboriti. Estonski ministar obrane Hanno Pevkur dao je najkonkretnije objašnjenje: veći dio odluka sada može ići kroz NATO-ov zračni zapovjedni lanac, uključujući Združeno zračno operativno središte u Uedemu u Njemačkoj, točku koja bi SACEUR-ove ovlasti pretvarala u stvarne zapovijedi za presretanje (ERR). Litavski predsjednik Gitanas Nausėda ocijenio je promjenu nužnom za bržu reakciju na zračne prijetnje (LRT).

Bivši zapovjednik estonskoga ratnog zrakoplovstva Jaak Tarien upozorio je na granicu te odluke. Broj zrakoplova u Ämariju neće se automatski povećati, rekao je. Nadogradnja pojašnjava tko može odlučivati, ali ne određuje čime će se te odluke provoditi (ERR).

Premalo projektila, previše zahtjeva

I NATO-ovi dužnosnici potvrđuju razmak između ovlasti i opreme. Zamjenica glavnog tajnika Radmila Shekerinska rekla je na obrambeno-industrijskom forumu summita da Savezu treba više presretača, senzora i zapovjednih kapaciteta. NSPA, NATO-ova agencija za nabavu, na summitu je najavila kupnju 700 projektila PAC-2 i 200 projektila PAC-3 (NATO, NATO). Sama najava pokazuje da nova misija još nije pokrivena dovoljnim količinama opreme.

U središtu manjka nalaze se sustavi Patriot. Poljska je Ukrajini predala projektile za Patriot, u odluci usklađenoj sa SACEUR-om i predstavljenoj kao potez koji ostaje unutar sigurnih granica za poljsku obranu (Defence24, Interia). Njemačka je također slala kapacitete Patriota Ukrajini, a zamjena tih sustava ide sporo (Deutschlandfunk). Svaki projektil poslan Ukrajini projektil je koji istodobno ne može stajati na lanseru u Baltiku.

Latvijska rasprava pokazuje koliko je problem praktičan. Latvijski dužnosnici manje su se bavili proširenim SACEUR-ovim ovlastima, a više pitanjem mogu li sustavi za upozoravanje, streljivo i ljudstvo fizički stići do pograničnih područja na vrijeme (Latvian MOD). Sustav koji je dostupan negdje u Europi nije isto što i sustav koji je prije prvog prelaska bespilotne letjelice već raspoređen, opslužen i povezan s baltijskim zapovjednim čvorovima.

Udobnost fleksibilnosti

SACEUR-ova šira diskrecijska ovlast rješava politički problem gotovo jednako koliko i vojni. Ako se odluke o tome tko šalje koje sustave i kamo ostave vojnim kanalima, umjesto da se objave čvrste nacionalne kvote, NATO izbjegava javni sukob oko doprinosa. Njemački kancelar Friedrich Merz izjavio je da je sigurnost Baltika njemačka sigurnost (Bundesregierung). No nakon toga nije uslijedila njemačka obveza o stalnim baltijskim kvotama protuzračne obrane, a manjak ključne opreme takve obveze ionako čini politički i vojno teškima (DW).

Postoji i vojni razlog za fleksibilnu raspodjelu: prijetnje se mogu pojaviti na više krila Saveza, a rijetki sustavi ne mogu istodobno pokriti sve. No, kako je u analizi summita u Ankari upozorio Friends of Europe, SACEUR može zapovijedati samo onim što mu vlade stave na raspolaganje, u trenutku kada to dopuste i uz uvjete koje same odrede (Friends of Europe). Cijenu te neprozirnosti plaćaju građani baltičkih država, koji ne mogu vidjeti povjerljive odluke o tome gdje će rijetko oružje stvarno biti raspoređeno.

Baltičke su vlade u Ankari dobile jasniji zapovjedni lanac. Nisu dobile javan odgovor na osnovno pitanje odvraćanja: što će, konkretno, biti zajamčeno prisutno prije nego što se pojavi prvi neprijateljski zrakoplov ili dron? NATO, SACEUR i države koje daju snage duguju taj odgovor. Bez njega nadogradnja znači brže zapovijedi za snage čiju prisutnost nijedna vlada nije javno zajamčila.