NATO diže obrambeni prag

Kad se svih 32 članica NATO-a obvežu na isti broj, a zatim ga svaka tumači drukčije, politička poruka jača je od operativne jasnoće. Na summitu Saveza u Ankari članice su se jednoglasno obvezale da će do 2035. izdvajati 5 posto BDP-a za obranu (NATO, Euronews). No jedinstva nije bilo oko pitanja što se sve u taj cilj smije uračunati.

Zašto je brojka uopće uvedena

Cilj od 5 posto nije nastao kao ambicija, nego kao odgovor na upozorenje. Glavni tajnik NATO-a Mark Rutte prije summita je problem iznio izravno: Sjedinjene Države sada planiraju za sukobe izvan Europe i smanjile su svoj doprinos NATO-ovu modelu snaga, alatu kojim Savez usklađuje raspoložive vojne snage s procijenjenim prijetnjama. Europske vlade zato moraju financirati sposobnosti za koje su dugo pretpostavljale da će ih osigurati Washington.

Brojka od 5 posto taj manjak pretvara u račun. Formula dogovorena na summitu u Haagu 2025. dijeli se na 3,5 posto za temeljnu vojnu potrošnju i 1,5 posto za širu obranu i sigurnost. Ankara je tome dodala zahtjev za nacionalnim planovima koje NATO može provjeravati, uz reviziju 2029. godine. Ostalo je neodgovoreno najvažnije pitanje: što se događa ako vlada cilj ne ispuni.

Tri države, tri tumačenja

Litva pokazuje kako izgleda politika vođena neposrednom prijetnjom. Predsjednik Gitanas Nausėda u Ankaru je došao s državom koja već izdvaja 5,38 posto BDP-a za obranu i s jasnim zahtjevom za čvrstom američkom obvezom prema članku 5., odredbi prema kojoj se napad na jednu članicu smatra napadom na sve. Njegova je vlada dobila jedan opipljiv rezultat: preoblikovanje zračne policijske misije na Baltiku u misiju zračne obrane. Razlika nije semantička. Zračna policija nadzire i presreće; zračna obrana priprema se za odbijanje napada.

Španjolska je na drugom kraju rasprave. Premijer Pedro Sánchez javno je odbacio cilj od 5 posto, tvrdeći da NATO treba ocjenjivati stvarne sposobnosti, a ne postotke. Njegova je vlada optužila Ruttea da pokušava udovoljiti Trumpu i branila španjolske operativne doprinose kao dovoljne. Takvo javno neslaganje daje obrazac svakoj proračunski pritisnutoj članici: potpisati deklaraciju, a kasnije osporavati njezino značenje.

Njemačka je između ta dva pola. Kancelar Friedrich Merz obećao je da će do 2029. dosegnuti 3,5 posto BDP-a za temeljnu obrambenu potrošnju. Berlin je prijavio rekordnih 124,7 mlrd. eura izdvajanja, odnosno 2,69 posto BDP-a, što je snažan rast, ali još uvijek znatno ispod i užeg cilja. Njemački su mediji summit čitali istodobno kao stvarno jamstvo sigurnosti i kao vježbu upravljanja Trumpom. Praznine u sposobnostima Bundeswehra i manjak osoblja pokazuju koliko je velik razmak između proračunske stavke i snage koju je moguće rasporediti.

Obećanje bez kazni

Francuska otvara pitanje koje rasprava o potrošnji često zaobilazi. Le Monde je izvijestio da europske vojske jačaju, ali rascjepkano i bez dovoljne koordinacije. Le Figaro je stvar opisao izravnije: Europa od Washingtona želi predvidljivost koju joj Washington nije spreman dati. Veća potrošnja unutar NATO-a sama po sebi ne smanjuje ovisnost o Sjedinjenim Državama.

I sam članak 5. manje je automatski nego što često zvuči: Washingtonski ugovor kaže da će svaka članica poduzeti „radnje koje smatra potrebnima”, ostavljajući oblik i razmjere odgovora nacionalnim odlukama. Ankara nije stvorila mehanizam provedbe za cilj od 5 posto niti kazne za planove koji ostanu neispunjeni. Rutte je summit nazvao „summitom isporuke”. Do 2029. NATO će znati jesu li vlade kupile stvarne sposobnosti ili samo vrijeme.