Siva zona koči obranu Baltika

Dron ulazi u latvijski zračni prostor iz smjera ruske granice. NATO-ovi zrakoplovi polijeću iz Šiauliaija, litavske baze za nadzor baltičkog neba, i obaraju ga. Vojna prijetnja nestaje za nekoliko minuta. Političko pitanje ostaje otvoreno: je li riječ o pogrešci, posljedici elektroničkog ratovanja koje je izbacilo GPS iz putanje ili namjernom ruskom testiranju?

Taj slijed događaja, o kojem je LRT izvijestio 8. lipnja, dobro pokazuje pritisak pod kojim se sada nalazi istočno krilo NATO-a. Poljska obavještajna služba upozorila je da Rusija možda priprema provokacije protiv Poljske ili baltičkih država (The Guardian). Litavski ministar obrane priznao je da je prepoznavanje dronova tijekom leta i dalje teško. Latvija uz cijelu granicu s Rusijom i Bjelorusijom postavlja sustave za suzbijanje dronova (Sargs.lv). Vojni odgovor postoji. Slaba točka nalazi se u sustavu političkog odlučivanja koji slijedi nakon incidenta.

Razmak između obaranja i klasifikacije

Sjevernoatlantski ugovor povlači dvije važne crte. Članak 4 dopušta svakoj saveznici da zatraži konzultacije kada smatra da joj je sigurnost ugrožena. Članak 5, odredba o kolektivnoj obrani, aktivira se nakon „oružanog napada”, ali tek kada se saveznice slože da se takav napad doista dogodio. Svaka vlada zatim sama odlučuje koje mjere smatra nužnima, uključujući i uporabu sile.

Operacije u sivoj zoni žive upravo između ta dva članka. NATO je sebi ostavio prostor da hibridne napade tretira kao slučajeve kolektivne obrane: summit u Varšavi 2016. to je izrijekom naveo, a saveznice su poslije ponavljale da niz neprijateljskih činova, promatran zajedno, može prijeći granicu. No Savez je namjerno izbjegao unaprijed zadane crvene crte (Atlantic Council). Presječeni podmorski kabeli, požari, ometanje dronovima: sve to ostaje pitanje nacionalne policije i pravosuđa dok se saveznice ne slože kome se čin može pripisati.

Zato je pripisivanje odgovornosti glavno usko grlo. Neki incidenti s dronovima na Baltiku povezani su s ruskim elektroničkim ratovanjem koje ometa navigacijske sustave, što znači da najteži dio nije presretanje letjelice, nego dokazivanje namjere. Nacionalne obavještajne službe prikupljaju radarske tragove i podatke iz signala. No da bi ti podaci postali nešto u što vjeruju sve saveznice, treba podijeliti dokaze, izgraditi politički slučaj i postići konsenzus u Sjevernoatlantskom vijeću, najvišem političkom tijelu NATO-a u kojem sjede sve 32 saveznice. Svaki od tih koraka troši vrijeme, a upravo je to prostor za koji su dvosmisleni incidenti oblikovani.

Prednje postrojbe odvraćaju rat, ali ne i dvosmislenost

Njemački odgovor bio je povećati cijenu bilo kakvog ruskog testiranja. Za novu brigadu u Litvi planira se oko 5.000 vojnika Bundeswehra, od kojih je približno 1.800 već raspoređeno, dok se puna spremnost očekuje poslije. Francuska sudjeluje kroz rotacije u nadzoru baltičkog zračnog prostora i drži snage u Estoniji (Ifri).

Takva raspoređivanja čine svaki incident vidljivo multinacionalnim. Ali njemački vojnici u Litvi ne mogu samostalno odlučiti da se primjenjuje članak 5. Litva najprije mora odlučiti kako će incident tretirati prema vlastitom pravu. Saveznice zatim, kroz Sjevernoatlantsko vijeće, odlučuju opravdavaju li činjenice kolektivni odgovor (Oxford analysis). Provokacija koja je namjerno smještena ispod jasnog praga oružanog napada prisiljava cijeli taj lanac da se pokrene prije nego što Savez može djelovati zajednički.

Rizik tempa unutar Saveza

Slovačka pokazuje kako se NATO može politički razilaziti i bez formalnog lomljenja savezničke discipline. Premijer Robert Fico rekao je da slovačko izaslanstvo na predstojećem NATO-ovu summitu neće imati mandat za dodatnu vojnu ili financijsku pomoć Ukrajini. Nakon snažnog ruskog napada blizu slovačke granice, vlada je u početku šutjela i reagirala tek nakon pritiska oporbe. Šef češke obavještajne službe Michal Koudelka upozorio je da je ograničeni napad na državu NATO-a, osmišljen kao test reakcije, vjerojatniji od masovnog napada.

Rizik nije u tome da Slovačka uloži veto na članak 5. Problem je u satima između provokacije i razjašnjenja, kada vlade raspravljaju je li događaj sabotaža, nesreća ili oružani napad. Rusija svoje operacije oblikuje upravo za taj prozor: činjenice se kreću brže nego što ih vlade mogu dokazati i zajednički politički imenovati.

NATO-ove prednje postrojbe odvraćaju konvencionalni rat. Hoće li odvraćati i dvosmislene provokacije koje se sada smatraju izglednijima, ovisi o nečemu što je teže izgraditi od brigade: sposobnosti da se odgovornost pripiše, incident klasificira i politički dogovor postigne prije nego što trenutak za zajedničko djelovanje prođe.