NATO jača obranu Baltika

Ruske su snage 9. srpnja održale nenajavljenu vježbu gađanja na Čudskom jezeru, vodenoj površini koju Estonija dijeli s Rusijom (ERR, Eurointegration). Nitko nije ozlijeđen, granica nije prijeđena. No vježba je bila politička poruka: mali test toga brani li se istočna granica NATO-a stvarnim sposobnostima ili uglavnom jezikom savezničkih deklaracija, i to samo nekoliko dana prije sastanka Saveza u Ankari.

Važnija od same vježbe jest promjena koja se u isto vrijeme događa u NATO-u. Savez baltičku misiju zračnog nadzora pretvara u stroži oblik protuzračne obrane, s većim ovlastima za djelovanje protiv neprijateljskih objekata u zraku (NATO Allied Air Command, Defence24). Dva desetljeća Baltic Air Policing funkcionirao je kao zračna granična patrola: saveznički zrakoplovi rotirali su se kroz Estoniju, Latviju i Litvu kako bi identificirali, pratili i ispraćali sumnjive letjelice. Nadogradnja mijenja ono što ti piloti smiju učiniti.

Tko odlučuje i koliko brzo

Prema starom modelu, odgovor na prijetnju u zračnom prostoru tražio je političko odobrenje iz nacionalnih prijestolnica. Nova struktura više odluka spušta u vojni zapovjedni lanac NATO-a, prije svega na SACEUR-a, vrhovnog savezničkog zapovjednika za Europu, i časnike zračnog zapovjedništva ispod njega (Grosswald, ERR). Cilj je skratiti vrijeme reakcije. Litavski predsjednik Gitanas Nausėda tu je promjenu predstavio kao izravan odgovor na zračne prijetnje iz Rusije i Bjelorusije (LRT).

No NATO nije suvereno ratno zrakoplovstvo. Zrakoplove, posade i projektile i dalje daju pojedine članice. Svaka od njih može postaviti uvjete pod kojima se njezini zrakoplovi i oružje smiju koristiti, što se u NATO-ovu jeziku naziva nacionalnim ograničenjima. Zapovjedni lanac na papiru postaje čvršći. Hoće li u praksi biti brži, ovisit će o tome koliko stvarne slobode djelovanja pojedina država daje Savezu.

Zašto se mali incidenti zbrajaju

Čudsko jezero nije izoliran slučaj. Litavski izvori naveli su da su NATO-ovi lovci u jednom tjednu četiri puta polijetali kako bi presreli ruske zrakoplove (TV3). Čelnik latvijske granične službe opisao je Latviju kao glavnu metu bjeloruskih hibridnih operacija, odnosno kombinacije migracijskog pritiska, sabotaža i obavještajnog rada (news.inbox.lv).

Svaki je incident malen. Zajedno, međutim, guraju NATO prema istoj neugodnoj odluci: ostati pri sporom političkom odobravanju ili vojnim zapovjednicima dati brže ovlasti za djelovanje. Rusiji odgovaraju oba ishoda. Odgoda pokazuje slabost; brže delegiranje otvara pitanje odgovornosti.

Ne tretiraju svi svaku provokaciju kao krizu. Finske vlasti podupiru odvraćanje, ali ovu vježbu nisu dodatno zaoštravale (Yle). U poljskim se komentarima upozoravalo na straszenie wojną, zastrašivanje društva ratom, uz tvrdnju da pretjerano naglašavanje svakog incidenta Moskvi donosi političku korist (Krytyka Polityczna). Estonska je obavještajna procjena da ruske aktivnosti služe zastrašivanju zapadne javnosti, ali da zasad nema znakova neposredne vojne pripreme na Baltiku (Eurointegration).

Pravila koja javnost ne vidi

Deklaracija sa summita NATO-a u Ankari integriranu protuzračnu i proturaketnu obranu postavila je među prioritete (NATO). No točna pravila ostaju tajna: kada pilot smije otvoriti vatru, prema kojem standardu identifikacije i uz čiju političku odgovornost. Pravo Europske unije nacionalnu sigurnost u cijelosti ostavlja državama članicama (članak 4. Ugovora o Europskoj uniji), pa Bruxelles ne može nadzirati NATO-ove odluke o protuzračnoj obrani. Nacionalni parlamenti mogli bi to činiti, ali tajnost okvira ozbiljno otežava takav nadzor.

NATO ubrzava odgovor na baltičkoj granici, dok javni uvid u to tko prvi može odobriti uporabu sile u krizi postaje sve uži. Upravo je ta praznina pitanje na koje europski parlamenti duguju odgovor.