Hormuz podiže trošak tankera

Kroz Hormuški tjesnac dnevno prolazi oko 20 milijuna barela nafte, uskim morskim prolazom između Irana i Omana. Tržišta se najčešće boje potpunog zatvaranja tjesnaca. Trenutačno se, međutim, oblikuje drukčiji rizik: prolaz ostaje otvoren, ali cijena plovidbe počinje ovisiti o političkoj pripadnosti broda.

Iran i Oman guraju plan prema kojem bi se brodovima koji prolaze tjesnacem ili koriste pomorske usluge naplaćivale pristojbe, uz povlašteni tretman za „prijateljske” zemlje. Provediv pravni tekst još ne postoji, a Sjedinjene Države se protive takvom aranžmanu (Gulf News, preko Times of India). No tržišta ne čekaju završne dokumente. Ona nesigurnost uračunavaju odmah.

Kako politički prijedlog postaje trošak prijevoza

Put od zaljevskog prijedloga do europskih proizvodnih troškova ide u nekoliko koraka. Najprije osiguravatelji podižu cijenu pokrića za pojedino putovanje. Zatim brodarske kompanije uvode dodatne naknade. Nakon toga uvoznici plaćaju skuplju energiju i sirovine, a prvi udar primaju proizvođači kojima je energija velik dio troška.

Usko grlo je osiguranje. Premije ratnog rizika, odnosno dodatna naknada koju osiguravatelji traže kada brod ulazi u područje blizu sukoba, skočile su s gotovo zanemarivih razina na približno 1 do 4 posto vrijednosti trupa broda po prolasku. Za jedan puni tanker to znači dodatnih 2 do 8 milijuna dolara (DW). Prije posljednje eskalacije te su se premije kretale oko 0,05 do 0,25 posto (Khaleej Times, Corriere della Sera).

Još je važnije to što cijena nije jedina zapreka. West of England P&I Club, uzajamni osiguravatelj koji pokriva odgovornost brodovlasnika, upozorio je članove da se pokriće za Hormuz može otkazati ili promijeniti u bilo kojem trenutku (West P&I). Brod, dakle, može imati pravnu slobodu plovidbe, ali bez komercijalno održivog osiguranja ne može normalno poslovati.

Zato iranski prijedlog proizvodi gospodarski učinak i prije nego što postane zakon. Režim povlaštenog pristupa, u kojem „neprijateljski” brodovi ostaju u pravnoj sivoj zoni, osiguravateljima je dovoljan razlog da rizik drže povišenim.

Europa plaća svjetsku cijenu

Europa ne ovisi izravno o zaljevskoj nafti i plinu u mjeri u kojoj se često pretpostavlja. Oko 84 posto sirove nafte koja prolazi Hormuzom ide prema Aziji (EIA). Njemački LNG, ukapljeni prirodni plin koji se prevozi tankerima i ponovno pretvara u plin po dolasku, uglavnom dolazi iz Sjedinjenih Država (t-online). Katar je početkom 2026. činio oko 6,6 posto uvoza LNG-ja u Europsku uniju (Trade Arabia).

No energija se kupuje prema globalnim referentnim cijenama, koje služe kao mjerilo kupcima neovisno o tome odakle dolazi njihova konkretna pošiljka. Ako rizik u Hormuzu poskupi naftu namijenjenu Aziji, skuplje plaćaju i europski kupci.

Njemačka već pokazuje koliko je taj kanal osjetljiv. Destatis je objavio da su uvozne cijene u svibnju bile 6,8 posto više nego godinu ranije, pri čemu je uvezena energija poskupjela 37,2 posto, a gnojiva i dušikovi spojevi 31,4 posto (Destatis). To ne dokazuje da je Hormuz uzrokovao rast, ali pokazuje da je prijenosni mehanizam otvoren: njemačka industrija već trpi pritisak skuplje uvezene energije, a svaki dodatni zaljevski rizik taj pritisak pojačava.

Sličnu izloženost ima i Nizozemska, koja prema CBS-u 77 posto svojih energetskih potreba pokriva iz inozemstva. Rizik se ondje prenosi kroz rafinerijski i brodski opskrbni kompleks Rotterdama, uključujući punjenje brodova gorivom (CBS). Nizozemski zastupnici već su povezali zbivanja u Hormuzu s troškovima gnojiva (Tweede Kamer).

Tko dobiva, tko gubi

Veliki brodovlasnici u ovakvom okruženju mogu profitirati. Analiza BIMCO-a pokazuje da neizvjesnost oko Hormuza podupire više vozarine (Cyprus Shipping News). Maersk je nastavio poslovati u Zaljevu, a analitičari su eskalaciju opisali kao kratkoročno povoljnu za zarade prijevoznika (BT).

Trošak snose proizvođači s velikom potrošnjom energije, manji uvoznici pogođeni izvanrednim naknadama od $300 do $7.200 po kontejneru za teret koji je već na putu, te poduzeća ovisna o gnojivima i kemijskim sirovinama. Istraživanje DNB-a navodi cijene uvezene energije kao jedan od ključnih kratkoročnih pokretača inflacije u europodručju, dok Europska središnja banka upozorava da se energetski šokovi i dalje prelijevaju na prijevoz, hranu i industrijske troškove (DNB, ECB).

Najveća nepoznanica ostaje usklađenost s propisima. Ako bi se pristojba plaćala preko iranskih subjekata pod sankcijama, svaka tvrtka koja plati riskirala bi američke sekundarne sankcije, odnosno kazne koje Washington izriče neameričkim tvrtkama zbog poslovanja sa sankcioniranim stranama (OFAC). Ako ne plati, riskira kašnjenje ili gubitak osiguranja.

Nije provjereno ni može li Oman dati pravno pokriće koje bi tvrtkama doista bilo dovoljno. Osiguravatelji, pritom, imaju vlastite rokove i procjene rizika, neovisne o diplomatskim objavama (LMA). Hormuški tjesnac ostaje otvoren. Mijenjaju se uvjeti pod kojima se njime prolazi.