Norveška ulazi u francuski nuklearni štit

Norveška je tri četvrtine stoljeća svoju sigurnost gradila na opreznoj formuli: biti u NATO-u, oslanjati se na Sjedinjene Države i ne dopuštati nuklearno oružje na norveškom tlu. Premijer Jonas Gahr Støre 27. svibnja u Parizu je potpisao Narviški sporazum, kojim se Oslo priključuje francuskom modelu „dissuasion avancée”, odnosno isturenom nuklearnom odvraćanju. Time se, tiho ali jasno, mijenjaju sva tri dijela stare norveške ravnoteže (Le Figaro, ABCnyheter). Norveška je deveta zemlja koja ulazi u taj okvir i prva članica NATO-a izvan Europske unije koja nema vlastito nuklearno oružje.

Savjetovanje, ne zapovijedanje

Francuski model ne znači da se francuske nuklearne bojeve glave stavljaju pod zajedničko zapovjedništvo. Pariz zadržava potpunu kontrolu nad arsenalom, samostalno odlučuje o ciljevima, a odluka o lansiranju ostaje isključivo u rukama francuskog predsjednika (Hudson Institute). Partneri dobivaju politički i vojni kanal za savjetovanje: bilateralne skupine za raspravu o doktrini, promatrački pristup francuskim nuklearnim vježbama i mogućnost da zrakoplovi Rafale, sposobni nositi nuklearno oružje, u krizi privremeno budu razmješteni na njihovu teritoriju (IFRI).

Analitičarka IFRI-ja Héloïse Fayet opisala je aranžman kao „koordinaciju, a ne nuklearni kišobran” (Le Progrès). U postojećem NATO-ovu sustavu nuklearnog dijeljenja Sjedinjene Države fizički drže gravitacijske bombe B61 u pet savezničkih zemalja i obučavaju njihove pilote za njihovu uporabu. Francuska nudi razgovore, vježbe i stratešku neodređenost, signal Moskvi, ali ne i zajamčen operativni odgovor.

Američko povlačenje promijenilo je računicu

Norveški potez uslijedio je nakon naglog američkog smanjenja prisutnosti početkom svibnja, kada je Pentagon otkazao rotaciju borbenog brigadnog tima u Poljskoj, povukao oko 5.000 vojnika iz Njemačke i zamrznuo razmještanje projektila Tomahawk na njemačkom tlu (El País). Støre je sporazum predstavio kao dopunu NATO-u, ali je priznao da je „mnogo prije Trumpa” Europi bilo jasno da mora plaćati više i pametnije ulagati (RBC Ukraine).

Norveška pritom nije bilo koja saveznica. Njezina obala nadzire istočni prilaz GIUK prolazu, pomorskom uskom grlu između Grenlanda, Islanda i Ujedinjene Kraljevine kroz koje ruske podmornice moraju proći žele li izaći u Atlantik. „Relevantan dio ruskog nuklearnog arsenala nalazi se na krajnjem sjeveru, nekoliko kilometara od norveške granice”, rekao je Støre novinarima (Infobae). Za Francusku Norveška donosi arktičku dimenziju koje nema u francusko-britanskom okviru Lancaster House.

Sviranje na dva klavira

Norveško pristupanje potvrđuje obrazac koji je postavila Poljska kao prva potpisnica francuskog okvira: istodobno oslanjanje na Washington i Pariz. Poljski stratezi to zovu „granie na dwóch fortepianach”, sviranje na dva klavira, pri čemu američki savez ostaje glavna sigurnosna garancija, a europski nuklearni kanal postaje pričuva. Francusko odvraćanje tako se ne tretira kao zamjena za američke obveze, nego kao osiguranje od njihova daljnjeg slabljenja.

U tri mjeseca priključilo se devet zemalja. No Francuska raspolaže s oko 290 bojevih glava, dok ih Rusija, prema procjenama, ima 5.580 (IFRI). Ta neravnoteža ograničava prostor svakog francuskog predsjednika da nuklearnu zaštitu uvjerljivo proširi na saveznike. Zemlje se priključuju prije svega političkom signalu da Europa gradi drugo nuklearno središte odlučivanja. Operativno jamstvo iza tog signala ostaje tanko.

Finska, zemlja s najduljom kopnenom granicom Europske unije s Rusijom, dodatno otvara pitanje vjerodostojnosti time što ostaje izvan francuskog okvira i produbljuje bilateralne veze s Washingtonom. Finski dužnosnici kažu da su „zainteresirani”, ali „ne žure”, što je diplomatski način rangiranja američke garancije iznad francuske, čak i u trenutku kada se američka pouzdanost troši.

U Norveškoj je odluka oštro podijelila politiku. Socijalistička ljevica (SV), koja podupire Støreovu manjinsku vladu, nazvala ju je „povijesnom pogreškom”, dok ju je čelnica konzervativaca Ine Eriksen Søreide podržala kao dopunu NATO-u (ABCnyheter). Støre je sporazum potpisao kao izvršni čin; Storting, norveški parlament, o njemu nije glasao, a otvoreno je pitanje zahtijeva li sporazum formalnu ratifikaciju prema ustavu (CSIS).

Praznina vjerodostojnosti

Cjelovit tekst Narviškog sporazuma nije objavljen. Opseg mogućeg „prethodnog razmještanja opreme” nalazi se u pravno nejasnom prostoru u odnosu na norvešku deklaraciju iz 1957., kojom se zabranjuje nuklearno oružje u mirnodopsko vrijeme, a Støre je tu zabranu ponovno potvrdio istoga dana kada je potpisao sporazum. Nema ni javne američke potpore francuskom okviru, što djelomično slabi njegovu odvraćajuću vrijednost prema Moskvi (Hudson Institute). Ni sama Francuska nije preuzela automatsku obvezu. Bi li Pariz prihvatio rizik nuklearnog udara na francuski teritorij kako bi branio Oslo, danas je jednako neodgovoreno pitanje kao i prije ceremonije u Elizejskoj palači.