Nafta spustila inflaciju eurozone

Inflacija u eurozoni pala je u lipnju na 2,8 posto, nakon 3,2 posto u svibnju, što je veći pad nego što su analitičari očekivali (Eurostat, Irish Times). Glavni razlog nije naglo smirivanje cijena u cijelom gospodarstvu, nego nafta: barel Brenta, koji je na vrhuncu ratnog šoka prelazio 120 dolara, sada se kreće oko 73 dolara (tagesschau).

Europska središnja banka, koja određuje kamatne stope za 20 država koje koriste euro, zato ovaj podatak ne čita kao prekretnicu. Inflacija u uslugama i dalje je 3,2 posto, temeljna inflacija, iz koje se izuzimaju promjenjive cijene energije i hrane, iznosi 2,4 posto, a predsjednik Bundesbanke Joachim Nagel upozorava da je energetski šok „još u sustavu” (CNBC, ECB Economic Bulletin). Izravni naftni udar slabi. Ono što ESB drži opreznim jest pitanje hoće li troškovi koje je ostavio u plaćama, uslugama i hrani zadržati inflaciju iznad ciljanih 2 posto sve do 2027.

Kako naftni šok postaje problem plaća

Mehanizam je jednostavan. Kad poskupi energija, poduzećima rastu troškovi goriva, prijevoza i sirovina. Dio tih troškova prebacuju na kupce. Radnici, nakon što im realna kupovna moć oslabi, traže veće plaće. Usluge, od restorana i zdravstva do frizerskih salona, snažno ovise o radu, pa se rast plaća brzo prelijeva u njihove cijene.

Predsjednica ESB-a Christine Lagarde rekla je u Europskom parlamentu da troškovi energije pritišću realne dohotke te da su kratkoročna inflacijska očekivanja porasla „znatno iznad prijeratnih razina”, iako su dugoročna očekivanja ostala blizu 2 posto (BIS/Lagarde).

Lipanjske projekcije ESB-a pokazuju u kakvom je procjepu središnja banka. Inflacija bi ove godine trebala prosječno iznositi 3,0 posto, 2027. 2,3 posto, a na 2 posto spustila bi se tek 2028. Istodobno je prognoza rasta za 2026. smanjena s 0,9 posto u ožujku na 0,8 posto (ECB projections). Cijene su još previsoke za snažno snižavanje kamatnih stopa, a rast preslab da bi gospodarstvo taj pritisak lako podnijelo.

Četiri zemlje, četiri kanala pritiska

Prosjek eurozone prikriva vrlo različite nacionalne probleme.

Njemačka pokazuje industrijsku stranu inflacijskog pritiska. Narudžbe u prerađivačkoj industriji pale su 3,8 posto na mjesečnoj razini, a ukupna inflacija spustila se na 2,3 posto. No cijene usluga i dalje su porasle 3,1 posto (DIW, tagesschau). Tvornice su slabe, ali ono što kućanstva svakodnevno plaćaju i dalje poskupljuje.

Italija odstupa od obrasca tvrdokorne temeljne inflacije. Temeljna inflacija ondje je pala na 1,6 posto, dok su neprerađeni prehrambeni proizvodi, s rastom od 4,5 posto, najviše gurali ukupnu stopu (ISTAT). Talijanska je ranjivost prije svega javni dug: zaduženost države od 137,1 posto BDP-a znači da dulje razdoblje viših kamatnih stopa ESB-a izravno poskupljuje refinanciranje države (ECB Economic Bulletin). Svaki mjesec povišenih stopa za Rim znači veći trošak, a uži fiskalni prostor zatim se prelijeva na uvjete kreditiranja poduzeća i kućanstava.

Španjolska je izložena kanalu hrane. Lipanjski indeks potrošačkih cijena dosegnuo je 3,2 posto, a temeljna inflacija 2,9 posto, u oba slučaja iznad prosjeka eurozone (DSN/INE). Madrid je odgovorio hitnim paketom od 300 milijuna eura za poljoprivrednike i ribare pogođene troškovima dizela i gnojiva (MAPA). Rizici toplinskih valova i El Niña mogli bi dodatno podići cijene hrane, premda nijedna institucija zasad nije brojčano procijenila taj učinak za 2026. (EEA).

Belgija ima najizravniji automatski prijenos inflacije u dohotke. Sustav indeksacije plaća ondje povećava plaće u javnom sektoru, mirovine i naknade za 2 posto kada se prijeđe određeni cjenovni prag, a taj se okidač očekuje u rujnu (Bureau fédéral du Plan, 21news). Time se štite radnici obuhvaćeni indeksacijom. Istodobno se viši troškovi dulje zadržavaju u gospodarstvu.

Tko stvarno plaća

Razlike među državama pokazuju tko preuzima teret. U Belgiji su indeksirani radnici zaštićeniji, dok trošak nose poslodavci i proračun. U Italiji plaćaju država i dužnici, kroz skuplje refinanciranje. U Španjolskoj su poljoprivrednici i kupci hrane pritisnuti s obje strane.

U svim tim zemljama najviše gube siromašnija kućanstva jer veći dio dohotka troše na hranu i energiju, upravo na kategorije u kojima su cjenovni pritisci još najjači.

Ukupna inflacija kreće se u boljem smjeru. No ESB ima manje prostora za snižavanje kamatnih stopa nego što sugerira brojka od 2,8 posto. Prema projekcijama njegovih stručnih službi, odjek energetskog šoka u plaćama, uslugama i hrani neće potpuno oslabjeti prije 2028.