OPEC+ povećava kolovošku opskrbu

Sedam zemalja proizvođača nafte dogovorilo je u subotu da će od kolovoza povećati zajednički cilj proizvodnje sirove nafte za 188.000 barela dnevno, što je peto mjesečno povećanje zaredom (El Mundo, Biz Chosun). U odnosu na svjetsku potrošnju, koja se kreće oko 103 do 106 milijuna barela dnevno (IEF), riječ je o gotovo simboličnoj količini. Važniji je signal koji proizvođači šalju tržištu, ali i taj signal dolazi uz dovoljno ograda da brže pojeftinjenje goriva u Europi ostaje malo vjerojatno.

Pet mjeseci popuštanja i jedno veliko otvoreno pitanje

Kolovoški korak nastavak je ukidanja dobrovoljnih rezova koje je OPEC+, skupina velikih izvoznika nafte i saveznika predvođenih Rusijom, prvi put uvela u travnju 2023. Prema Argusu, nakon ove odluke od tih dobrovoljnih smanjenja ostaje još samo 188.000 barela dnevno, pa bi još jedno povećanje iste veličine formalno završilo taj ciklus (Argus Media). Pet uzastopnih mjeseci rasta proizvodnih ciljeva tržištu govori da proizvođači nude više nafte, ili barem da ublažavaju dosadašnje ograničenje.

No proizvodni cilj nije isto što i stvarna isporuka. OPEC+ određuje kvote, a ne fizičke tokove. Koliko će nafte doista doći na tržište ovisi o raspoloživim kapacitetima, disciplini članica i izvoznim uskim grlima. Skupina se ponovno sastaje 2. kolovoza (Charter97), prije nego što će novi bareli uopće moći ozbiljnije promijeniti podatke o zalihama.

Ni potražnja ne daje čvrst oslonac za prognozu cijena. Međunarodna agencija za energiju smanjila je procjenu za 2026. i očekuje da će se globalna potrošnja nafte smanjiti za 1,1 milijun barela dnevno u odnosu na prethodnu godinu, nakon što su raniji poremećaji u Hormuškom tjesnacu oslabili potražnju (World Oil). Rast ponude uz slabljenje potražnje obično pritišće cijene naniže. Problem je u tome što se procjena OPEC-a i IEA-e o potražnji razlikuje za više od 2 milijuna barela dnevno, dakle za više od deset puta kolovoškog povećanja kvote (IEF). Uz takav raspon, tvrdnje o sigurnom smjeru cijena više su nagađanje nego analiza.

Od kvote do benzinske postaje

Za europske vozače put od odluke u Zaljevu do računa na benzinskoj postaji dug je i neizravan. Sirova nafta najprije ulazi u globalne referentne cijene, poput Brenta, zatim u troškove rafinerija, pa u veleprodajne cijene goriva, a tek potom kroz trošarine, PDV i maloprodajne marže dolazi do potrošača. Projekcije Europske središnje banke iz lipnja pokazuju da se promjene cijene sirove nafte u europodručju „potpuno i brzo” prenose na potrošačke cijene goriva, što znači da jeftinija nafta u pravilu dođe i do crpki (ECB projections). Ali taj opis vrijedi za robni, pretporezni dio cijene, ne za konačni iznos na računu.

Zato vijest o većoj ponudi može ići zajedno s višim troškom goriva za kućanstva. U više europskih zemalja vlade povlače smanjenja poreza na gorivo i ograničenja cijena uvedena tijekom krize oko Hormuškog tjesnaca. Ako se sirovinski dio cijene smanjuje, a porezni dio raste, potrošač može platiti jednako ili više. Njemačka, najveći potrošač nafte u Europskoj uniji, teoretski najviše dobiva od jeftinije sirove nafte. Istodobno je najizloženija proračunskom pritisku zbog isteka kriznih potpora za gorivo. U srednjoj i južnoj Europi dodatnu razliku između globalne cijene i lokalne crpke stvaraju rafinerijske marže, troškovi distribucije i ograničenja opskrbe povezana sa sankcijama.

I inflacijska slika ide u istom smjeru. Europska središnja banka očekuje da će ukupna inflacija, mjerena HICP-om, indeksom koji prati široku košaricu potrošačkih dobara i usluga, u 2026. prosječno iznositi 3,0 posto, s vrhuncem od 3,4 posto u trećem i četvrtom tromjesečju, ponajprije zbog energije (ECB Economic Bulletin). Jeftiniji barel može smanjiti taj energetski dio inflacije. No raniji skokovi cijena energije već su se prelili u cijene prijevoza, paket-aranžmana i hrane. KBC-ova lipanjska prognoza pokazuje da su ti neizravni učinci i dalje vidljivi u uslugama (KBC). Niža cijena barela ne poništava hotelsku cijenu u koju je dodatak za gorivo već ugrađen.

Odluka OPEC-a+ s vremenom može ublažiti inflacijski pritisak u Europi, a mogućnost velikog viška ponude u 2027. daje duži horizont olakšanja. No jedno povećanje kvote ove veličine premalo je i previše uvjetovano da bi samo po sebi snizilo račune za gorivo.