Pariz i Berlin gase FCAS

Europski projekti borbenih zrakoplova rijetko propadaju zato što ih inženjeri ne znaju projektirati. Najčešće puknu ondje gdje se sudare nacionalna kontrola, suparništvo kompanija i raspodjela industrijskog posla. Prekid francusko-njemačko-španjolskog rada na borbenoj jezgri FCAS-a važan je zato što Europa i dalje nema jasan način da odluči tko vodi program, tko posjeduje tehnologiju i tko plaća cijenu kad suradnja zapne.

FCAS je trebao povezati novi borbeni zrakoplov, besposadne letjelice i zajedničku digitalnu mrežu, pri čemu bi Rafale i Eurofighter postupno ustupili mjesto širem sustavu, kako je opisao Tagesschau. Pariz i Berlin sada su potvrdili neuspjeh borbene jezgre projekta, nakon što se Dassault i Airbus nisu mogli dogovoriti tko bi doista upravljao programom.

Borba za zapovijedanje

Spor se nikada nije svodio samo na oblik zrakoplova. Dassault je tražio stvarne ovlasti glavnog nositelja nad letjelicom, dok su njemački i španjolski Airbus gurali model koji bi zaštitio njihove industrijske uloge, podjelu koju je prikazao Opex360. Francuska je pritom željela zadržati kontrolu nad jezgrom zrakoplova i tehnologijama vezanima uz vlastite vojne potrebe, a Public Sénat je zabilježio koliko su se rano partneri počeli kretati u različitim smjerovima.

Berlin sada pokušava neuspjeh pretvoriti u pregovaračku prednost. Airbus i nekoliko njemačkih partnera predstavili su Team Gen 6 kao industrijsku alternativu, ali to još nije isto što i državno financiran program. Njemačka i dalje odmjerava kupnju dodatnih F-35, ulazak u drugi međunarodni projekt ili snažniji europski put pod vodstvom Airbusa, kako je izvijestio Zeit.

Industrija može govoriti o europskom rješenju, ali vlade odlučuju hoće li za njim krenuti novac i vojna doktrina. Španjolska je posebno izložena jer su njezine kompanije već uložile političku i tehničku energiju u FCAS. Indra, Airbus, GMV, Oesia, ITP Aero i Sener upozoravaju da ne mogu nastaviti gubiti vrijeme ni stečene sposobnosti, prema El Mundu. Madrid se zasad nije javno obvezao da će slijediti zamjenski program pod vodstvom Berlina.

Bruxelles može platiti, ali ne i zapovijedati

Institucionalni okviri Europske unije ne dopiru do srži sukoba. Obrambena agenda Europske komisije, pravila zajedničke nabave i pregovaračka pozicija Europskog parlamenta o EDIP-u, programu za jačanje europske obrambene industrije, mogu nagrađivati suradnju. Ne mogu Francuskoj, Njemačkoj ili Španjolskoj odrediti koja će kompanija zapovijedati strateškim oružanim sustavom.

Tu je glavna europska pouka. Bruxelles može sufinancirati suradnju, ali ne može upravljati sporovima o suverenosti unutar najosjetljivijih obrambenih projekata na kontinentu. FCAS je puknuo u trenutku kada je „europsko” prestalo biti politička parola i postalo pitanje stvarne kontrole.

Alternative dobivaju na težini

Raskid odmah povećava vrijednost Saaba, jer Švedska i dalje ima živ ekosustav borbenog zrakoplovstva. Airbus najmanje šest mjeseci ispituje mogućnost razgovora sa Saabom, izvijestio je Reuters preko Global Banking & Financea. Talijanski krug oko GCAP-a također dobiva na težini jer Njemačka sada mora uspoređivati opcije, umjesto da samo pokušava popraviti FCAS.

Poljska i istočno krilo NATO-a cijelu će raspravu promatrati kroz isporuku, usklađenost sa Savezom i brzinu. Varšava je već ugovorila 32 zrakoplova F-35, a poljsko vojno planiranje otvoreno je naginjalo dodatnim kupnjama za razdoblje od 2025. do 2039. Za te vlade FCAS nikada nije bio kratkoročni odgovor na pitanje odvraćanja. Njegov neuspjeh ipak slabi tvrdnju da europska industrija može na vrijeme isporučiti zajedničku sposobnost.

Manje države cijenu vide još jasnije, uz još manje utjecaja. Belgijski premijer Bart De Wever nazvao je obustavu „čistom glupošću”, dok su belgijske tvrtke od planiranih 68 mil. eura dobile tek 10 do 20 mil. eura. Upravo je ta neravnoteža bit problema: zemlje izvan industrijske jezgre mogu podupirati stratešku autonomiju, ali ne mogu prisiliti glavne igrače da je provedu.

Preostala su pitanja politička. Hoće li Njemačka pretvoriti Team Gen 6 u stvarni državno poduprt program ili će i dalje balansirati između F-35, GCAP-a, Saaba i Airbusa? Hoće li Španjolska slijediti Berlin, pregovarati s Parizom ili sačuvati prostor za manevar? Može li Francuska zadržati zajedničke elemente oblaka, a istodobno zapovijedati borbenim zrakoplovom? FCAS Europi ostavlja isto neriješeno pitanje s kojim je i počeo: kada čelnici obećaju zajedničku sposobnost, tko zapravo odlučuje?