Digitalni euro bez osnovnih naknada

Digitalnu gotovinu najlakše je politički prodati. Prema pisanju Il Fatto Quotidiana, nacrt Europskog parlamenta osnovne bi usluge digitalnog eura učinio besplatnima, proširio pristup i na osobe bez bankovnog računa te ograničio automatsko isključivanje povezano sa sankcijama trećih zemalja. Na površini je riječ o jednostavnijem plaćanju za građane. U stvarnosti, to je i projekt monetarne suverenosti: Europa želi javni platni sustav kojem korisnici vjeruju, koji distribuiraju privatne tvrtke, a čiji trošak netko ipak mora snositi.

Nacrt jasnije pokazuje političku pogodbu iza digitalnog eura. Prijedlog Europske komisije postavio je pravni okvir za novi javni oblik digitalnog novca, dok parlamentarni proceduralni spis potvrđuje da je tekst još u pregovorima. Privlačnost projekta leži u kontroli nad osnovnom uslugom koja danas snažno ovisi o bankama, kartičnim shemama, digitalnim novčanicima i mrežama izvan Europe.

Digitalna gotovina mijenja pitanje tko nadzire plaćanje

Javni novac već postoji u obliku gotovine. Digitalni euro tu bi javnu garanciju prenio na mobitele, kartice i internetsko plaćanje. Europska središnja banka u nacionalnim materijalima ponavlja da bi digitalni euro postojao uz gotovinu, a ne umjesto nje (ESB Njemačka, ESB Francuska). Ta je poruka važna jer projekt može uspjeti samo ako građani povjeruju da digitalna praktičnost neće značiti gubitak fizičkog novca.

Promjena se događa kroz distribuciju. Banke i platne tvrtke i dalje bi otvarale digitalne novčanike, provjeravale identitet korisnika, vodile korisničku podršku i povezivale trgovine sa sustavom. Središnja banka izdavala bi novac, ali Komisijin prijedlog zadržava privatne posrednike između Eurosustava i korisnika.

Time banke zadržavaju odnos s klijentima, ali se mijenja raspored moći. Danas privatne mreže u velikoj mjeri određuju cijenu, pristup i korisničko iskustvo digitalnog plaćanja. Javna alternativa Europi daje rezervnu infrastrukturu za trenutak kada te mreže postanu preskupe, pod stranom kontrolom ili politički izložene.

Besplatno za korisnike znači da trošak nastaje drugdje

Najjače obećanje za potrošače jest besplatna osnovna usluga. Ona bi mogla pomoći ljudima bez bankovnih računa, korisnicima koje komercijalne aplikacije slabo opslužuju i svima kojima treba jednostavan način plaćanja preko granica. No vrijednost toga prava ovisi o praktičnom pristupu. Zakonsko pravo na digitalni novčanik malo znači ako je stvarni ulaz pametni telefon, glatka provjera identiteta i banka spremna prihvatiti korisnika.

Besplatna usluga ne uklanja troškove. Banke i platne tvrtke morale bi platiti tehnologiju, kontrole prijevara, provjere identiteta i podršku. Trgovci bi mogli imati troškove prilagodbe. Javne vlasti možda bi morale financirati zamjenski pristup ondje gdje privatne tvrtke ne vide zaradu. Nacrt može učiniti novčanik besplatnim za korisnika, ali račun se tada seli prema bankama, trgovcima, poreznim obveznicima ili sustavu naknade.

U toj podjeli vidi se tko dobiva, a tko gubi. Potrošači dobivaju ako je novčanik jednostavan, široko prihvaćen i dostupan kada komercijalni sustavi zakažu. Trgovci dobivaju ako im digitalni euro daje pregovaračku snagu prema kartičnim naknadama i pravilima platformi. Banke gube ako nose operativni teret, dok se javni novac natječe za sredstva koja klijenti drže na računima.

Bankovni depoziti su novac koji kućanstva i poduzeća drže na bankovnim računima, a banke ga koriste za financiranje kreditiranja. Komisijin prijedlog dopušta ograničenja iznosa koji se može držati u digitalnom euru, kako bi on ostao ponajprije sredstvo plaćanja. Europska središnja banka isto objašnjava u litavskim i nizozemskim materijalima (ESB Litva, ESB Nizozemska). Kad bi javni novčanik postao mjesto za štednju, banke bi morale skuplje zadržavati depozite.

Viši troškovi financiranja banaka, odnosno cijena po kojoj banke dolaze do novca za kreditiranje, mogu se preliti u skuplje kredite za kućanstva i poduzeća. Gornja granica držanja digitalnog eura zato je točka na kojoj se praktičnost za potrošače sudara s bilancama banaka.

Suverenost ovisi o svakodnevnoj upotrebi

Argument o suverenosti vrijedi samo ako građani i trgovine doista koriste sustav. Rad Europske središnje banke o međunarodnoj ulozi eura tretira plaćanja kao dio sposobnosti Europe da samostalno upravlja vlastitim novčanim sustavom. Svakodnevni test mnogo je konkretniji: može li osoba platiti stanarinu, kupiti namirnice ili podmiriti mali račun, a da je sustav ne vrati u iste privatne mreže?

Odredbe o sankcijama u nacrtu pokazuju zašto je to važno. Il Fatto Quotidiano piše da Parlament želi zaštitu od automatskog isključivanja povezanog sa sankcijama trećih zemalja. Pitanje je čije pravo određuje osnovni pristup novcu unutar Europe.

Privatnost je drugi test povjerenja. Komisijin prijedlog obećava snažne zaštitne mehanizme i mogućnost plaćanja izvan mreže. Plaćanje izvan mreže važno je jer digitalnoj transakciji na prodajnom mjestu može dati obilježja gotovine. Internetska plaćanja i dalje će uključivati provjere identiteta i usklađenosti s propisima, pa konačna pravila moraju jasno pokazati koji se podaci vide, tko ih vidi i koliko dugo.

Digitalni euro Europi može dati javnu osnovu za digitalna plaćanja. Može postati i skup dodatni sloj koji građani zaobilaze ako ga banke dočekaju s otporom, trgovci ocijene nespretnim ili ranjivi korisnici ne uspiju do njega doći. Europa digitalnu gotovinu predstavlja kao praktičnost. Uspjet će samo ako je mogu koristiti oni s najmanje tržišne moći, a da trošak ne plate na drugi način.