Pentagon reže tajna ratna pojačanja NATO-a

Dok javnost prati Trumpovo prerazmještanje američkih vojnika po Europi, važnija promjena odvija se izvan očiju javnosti. Sjedinjene Države smanjuju obveze prema NATO-ovu ratnom sustavu mobilizacije, a nijedno demokratski izabrano tijelo nema stvarnu ovlast provjeriti razmjere tih rezova.

Alex Velez-Green, zamjenik Pentagonova šefa za politiku Elbridgea Colbyja, rekao je 22. svibnja savezničkim obrambenim dužnosnicima u Bruxellesu da će SAD „znatno smanjiti” svoj doprinos NATO Force Modelu, savezničkom sustavu kojim se unaprijed određuje koliko se vojnika mora staviti na raspolaganje u krizi (Military Times, Defense News). Glavni tajnik NATO-a Mark Rutte potvrdio je da je objava dana, ali je rekao da „ne smije iznositi” pojedinosti (Stars and Stripes).

Model snaga, usvojen 2022. i 2023., unaprijed veže nacionalne postrojbe uz obrambene planove u tri razine: oko 100.000 vojnika u roku od deset dana, 200.000 u roku od 30 dana i 500.000 u roku od šest mjeseci. Američka pojačanja treće razine, odnosno postrojbe koje bi u dugotrajnom ratu prešle Atlantik, nosivi su dio tog sustava. Bez njih bi obrambeni planovi za istočno krilo mogli postati „diplomatska fikcija” (CSIS).

Praznina u nadzoru

Zakon o obrambenom proračunu za 2026. zabranjuje Pentagonu da broj američkih vojnika u Europi spusti ispod 76.000 bez potvrde Kongresu (Washington Examiner). Ta se granica odnosi na vojnike fizički raspoređene u Europi. Obveze iz Modela snaga, dakle ratna pojačanja obećana iz Sjedinjenih Država, povjerljiva su, nemaju zakonski minimum i ostaju u okviru predsjedničke ovlasti.

Razlika je politički bitna. Kada je Trump sredinom svibnja otkazao slanje brigade od 4.000 vojnika u Poljsku, uslijedile su kritike u Kongresu i naslovnice u medijima (Stars and Stripes). Rotacijsko razmještanje, u kojem se postrojbe izmjenjuju svakih devet mjeseci, može se zaustaviti jednom odlukom. Trajna nazočnost, s obiteljima, bazama i pratećom infrastrukturom, ukida se mnogo teže. No kada administracija reže obećanja o pojačanjima treće razine, nema javnog traga ni kongresne kočnice.

Natjecanje za američku pozornost

Europske vlade na promjenu zasad odgovaraju pojedinačnim ponudama Washingtonu, a ne zajedničkim pritiskom.

Poljski zamjenik ministra obrane Paweł Zalewski tijekom posjeta Washingtonu 20. i 21. svibnja ponudio je Pentagonu „trajno razmještanje” američkih snaga, uz obećanje da će Poljska „izgraditi mali grad” za američke vojnike i snositi troškove (Polsat News). Pentagon je najavio prijedlog „u idućim tjednima”, ali nije preuzeo konkretnu obvezu (gov.pl).

Njemačka gubi brigadu Stryker, srednje oklopljenu borbenu postrojbu, iz Bavarske. Kancelar Merz povlačenje pokušava preokrenuti u argument za ubrzanje domaćih raketnih programa. Tvrdi da američko nepostavljanje dugo najavljivanih kopnenih krstarećih projektila Tomahawk u Njemačku, zamišljenih kao odgovor na rusko oružje srednjeg dometa, proizlazi iz uskih grla u američkoj proizvodnji, a ne iz političke kazne (Tagesspiegel, Spiegel).

Rumunjska je od državnog tajnika Rubija dobila pohvale jer je primila dodatne američke vojnike za operacije povezane s Iranom, ali ne i jamstvo trajne nazočnosti. Savjetnik predsjednika priznao je da je Rumunjska za Washington „relevantna”, ali ne i „vitalna” (HotNews). Estonski ministar obrane potvrdio je da američke snage ostaju u zemlji, ali je upozorio da „političke odluke u SAD-u sada dopiru do vojne razine” (ERR).

Francuska je u drukčijem položaju. Pariz je alternative počeo graditi prije smanjenja američkog angažmana: okvir za uključivanje osam europskih partnera u planiranje i konzultacije o francuskom nuklearnom odvraćanju te nastojanje da više europskih časnika dođe na više zapovjedne položaje u NATO-u (Le Monde, IFRI). No francuska autonomija zamišljena je kao dopuna američkoj nazočnosti, a ne kao njezina zamjena.

Na summitu NATO-a u Ankari 7. i 8. srpnja Savez će morati odlučiti hoće li obrambene planove prilagoditi manjem američkom doprinosu ili javno osporiti rezove. Rutte dnevni red opisuje kao prekid „nezdrave prevelike ovisnosti o jednom savezniku”, formulacijom koja prihvaća američku pretpostavku, ali ne izgovara njezine posljedice. NATO-ovi obrambeni planovi nastali su uz pretpostavku pune američke ratne uključenosti. SAD tu pretpostavku sada povlači kroz kanal u kojem nijedan parlament nema glas, dok se europske prijestolnice pojedinačno natječu za bilateralne dogovore. Hoće li ijedna vlada prije Ankare natjerati povjerljivu računicu u javnost, pitanje je na koje zasad nema odgovora.