Poljska nudi 2,8 mlrd. € za bazu SAD-a

Varšava je 16. lipnja prihvatila vladinu odluku kojom otvara pripreme za stalnu američku vojnu bazu na poljskom tlu. Ministar obrane Władysław Kosiniak-Kamysz kaže da su razgovori ušli u „sljedeću fazu” (PAP). No sporazum nije potpisan, nijedna postrojba nije imenovana, a lokacija nije potvrđena. Prava odluka ovisi o šestomjesečnoj američkoj reviziji rasporeda snaga, Pentagonovu postupku kojim se određuje gdje će u svijetu biti smješteni američki vojnici, oprema i zapovjedne funkcije (Polsat News, The Guardian). Dok ta revizija ne završi, Poljska plaća ulaznicu za odluku koju Washington još nije donio.

Za saveznike je presudno hoće li nova baza povećati američke sposobnosti u Europi ili samo premjestiti ono što već postoji. Isto pitanje postavljaju i poljski susjedi.

Potopljeni troškovi kao strategija

Poljska već prima oko 10.000 američkih vojnika, ali većina ondje dolazi rotacijski, na nekoliko mjeseci, pa odlazi. Stalna baza znači nešto drugo: vojnike raspoređene na više godina, smještaj za obitelji, ugrađene zapovjedne strukture i opremu pohranjenu u zaštićenim objektima (Stars and Stripes, BBC Polska). Takvu je infrastrukturu teže rastaviti od obučne rotacije. Upravo je to smisao varšavske računice: stvoriti troškove zbog kojih bi buduće američko smanjenje prisutnosti postalo politički skupo.

Poljska nudi da sama podmiri velik dio računa. Poljski mediji navode iznos od oko 12 mlrd. zlota (oko 2,8 mlrd. eura), iako su dužnosnici zasad potvrdili samo troškove koji mogu ići „do nekoliko, odnosno desetak milijardi” bez konačne brojke (Rzeczpospolita, Interia). Novac je poluga pritiska: Varšava želi Washingtonu što više olakšati potvrdan odgovor.

No novac zemlje domaćina ne može rasporediti američke snage. To može samo Washington. Američki veleposlanik pri NATO-u Matthew Whitaker rekao je da pojedinosti još nisu riješene i da je pitanje dio šire revizije rasporeda snaga (Polsat News).

Strah od preraspodjele

Spor se ne vodi oko toga treba li Poljskoj dodatno sigurnosno jamstvo, nego oko toga hoće li bilateralni dogovor jedne države promijeniti raspored sposobnosti o kojima ovise drugi saveznici.

U Njemačkoj je trajno raspoređeno oko 37.000 američkih vojnika, uz sjedište američkog Zapovjedništva za Europu u Stuttgartu, zračno operativno središte u Ramsteinu i vojnu bolnicu u Landstuhlu (Handelsblatt). Berlinova je briga konkretna: ako poljska baza donosi dodatne sposobnosti, dobrodošla je; ako se u Poljsku premještaju kapaciteti iz Njemačke, poljski dobitak znači slabljenje njemačke uloge kao američkog pozadinskog čvorišta u Europi.

Litva isto pitanje čita kroz zemljopis. Poljska je kopneni most za NATO-ova pojačanja prema baltičkim državama. Litavski ministar obrane Robertas Kaunas rekao je da još nije jasno bi li se vojnici premjestili u Poljsku ili se planiraju promjene drugdje, te izrazio nadu u dulje američke rotacije na litavskom tlu (LRT, Lrytas). Rumunjska, koja objekte Mihail Kogălniceanu i Câmpia Turzii predstavlja kao operativno čvorište za Crno more, iznosi isti argument: istočno krilo ne može se svesti na Poljsku i Baltik (Digi24, AGERPRES).

Francuska prihvaća logiku odvraćanja, ali upozorava na zamku ovisnosti. Analiza IFRI-ja ističe da europskim snagama i dalje nedostaju sustavi koje im osigurava Washington: protuzračna obrana, obavještajni kapaciteti, logistika i transport (IFRI). Format E5, u kojem Francuska, Njemačka, Italija, Poljska i Ujedinjena Kraljevina usklađuju obrambene prioritete, trebao bi spriječiti da se takve odluke rješavaju samo bilateralno, između Varšave i Washingtona (E5 leaders' statement). No E5 može usklađivati pritisak. Ne može raspoređivati snage.

Ključ je i dalje u Pentagonu

Ishod će se mjeriti po tome hoće li američka revizija Poljskoj dodijeliti nove postrojbe, protuzračnu obranu i zapovjedne kapacitete bez kompenzacijskih rezova u Njemačkoj, Rumunjskoj ili širim NATO-ovim planovima obrane istočnog krila (Polsat News, NATO). Ako se to dogodi, poljske milijarde kupuju stvarnu sigurnost. Ako se ne dogodi, obrana istočnog krila pretvara se u nadmetanje saveznika za ograničene američke kapacitete, u kojem ne odlučuje zajedničko planiranje, nego spremnost da se plati više.