Poljska osigurala proizvodnju raketa Patriot

Dogovor je nastao iz nestašice. Poljska je 26. svibnja dobila preliminarnu američku suglasnost za zajedničku proizvodnju presretača PAC-3 MSE za sustav Patriot na vlastitom teritoriju, a zamjenik ministra obrane Cezary Tomczyk objavio je da se razgovori odnose i na rakete za HIMARS te projektile Hellfire (Fakt). Američka kampanja protiv Irana ranije ove godine potrošila je oko 2.330 presretača PAC-3, približno polovicu svjetskih zaliha (CSIS). Američke tvornice taj manjak ne mogu brzo nadoknaditi. Washingtonu trebaju nove proizvodne linije, a Poljska se ponudila kao politički spreman domaćin.

No dogovor ima jasnu granicu: svaki sastavni dio, nacrt i odluka o ponovnom izvozu ostaju pod američkom pravnom kontrolom kroz ITAR, odnosno američka pravila za nadzor izvoza obrambenih tehnologija. Poljska dobiva tvornicu. Ne dobiva samostalnost.

Signal, a ne dozvola

„Preliminarna suglasnost” u ovom je slučaju politički signal, a ne proizvodna dozvola. Prije nego što ijedan projektil izađe s poljske proizvodne linije, Varšava i Washington moraju dogovoriti licencije za proizvodnju i sporazume o tehničkoj pomoći, uz odobrenje State Departmenta i obavještavanje Kongresa. Poljske tvrtke već proizvode dijelove lansera i segmente raketnih motora (Army Recognition). Sastavljanje cijelog projektila druga je razina posla. Prema Unianu, stručnjaci procjenjuju da bi Poljskoj trebalo pet do deset godina da počne proizvoditi potpune presretače. Glava za samonavođenje, bojna glava i sustav navođenja ostaju američko intelektualno vlasništvo. Lockheed Martin zadržava nadzor nad dizajnom.

Poljska nije jedina država kojoj se nudi takav aranžman. Godišnja proizvodnja PAC-3 sada je oko 620 komada, s ciljem da do 2030. poraste na 2.000 (Lockheed Martin). NATO-ova lista neisporučenih narudžbi premašuje 4.300 projektila, što je sedam godina proizvodnje sadašnjim tempom (CSIS). Slični prijedlozi za zajedničku proizvodnju idu prema Španjolskoj, Saudijskoj Arabiji i Japanu. Jedna tvornica u Camdenu u Arkansasu ne može opskrbiti cijeli svijet.

Sudar s Bruxellesom

Prvi ozbiljan problem otvara se u Bruxellesu. Instrument SAFE (Security Action for Europe), europski program obrambenih zajmova vrijedan 150 mlrd. eura, traži da najmanje 65 posto vrijednosti sastavnih dijelova potječe iz Europe (EU Defence). Projektili PAC-3 sastavljeni u Poljskoj gotovo sigurno ne bi zadovoljili taj prag. Sustav navođenja, bojna glava i raketni motor vezani su uz američko intelektualno vlasništvo.

Time se europska protuzračna obrana dijeli na dva kolosijeka. Sustavi europskog dizajna, poput francusko-talijanskog SAMP/T-a i njemačkog IRIS-T-a, mogu računati na novac EU-a. Sustavi proizvedeni po američkoj licenciji ne mogu, bez obzira na to gdje se sklapaju. Poljska bi iz SAFE-a trebala dobiti 43,7 mlrd. eura (Breaking Defense), ali njezin ključni program protuzračne obrane mogao bi ostati izvan tog izvora financiranja. Ista nejasnoća prati belgijski plan sastavljanja F-35-ica u Italiji (Army Recognition). Bruxelles još nije odlučio računa li se „proizvedeno u Europi prema američkim nacrtima” kao europsko.

Četiri pravca protuzračne obrane, bez usklađivanja

Poljski dogovor produbljuje već postojeću rascjepkanost. Varšava je namjerno ostala izvan njemačke inicijative ESSI, Europskog nebeskog štita, zajedničke nabave protuzračne obrane u kojoj sudjeluju 23 države, jer želi graditi vlastiti nacionalni sustav (DBwV). Francuska promiče SAMP/T kao europsku alternativu; načelnik njezina glavnog stožera rekao je u Senatu da taj sustav presreće manevarske balističke projektile s kojima Patriot ima poteškoća (Opex360). U svibnju je u Kijevu pokrenuta i zasebna koalicija 13 zemalja koja želi proizvoditi protubalističke projektile u potpunosti unutar Europe (Euromaidanpress).

Europa tako istodobno vodi najmanje četiri odvojena projekta protuzračne obrane, dok SAFE, fond zamišljen kao alat za jačanje i povezivanje europske obrambene industrije, još ne zna koje od njih treba financirati. Poljska dobiva stvarni proizvodni kapacitet bliže istočnom krilu NATO-a. No dok Bruxelles ne razriješi pitanje vrijedi li europsko sklapanje američke tehnologije kao europska proizvodnja, najveći obrambeni fond EU-a i najvažniji istočni saveznik Unije gurat će u različitim smjerovima.