Portugal dobiva 2,3 milijarde eura

Europska komisija dala je pozitivnu preliminarnu ocjenu devetom portugalskom zahtjevu za isplatu iz Mehanizma za oporavak i otpornost, postpandemijskog fonda Europske unije iz kojeg se državama novac isplaćuje tek nakon što dokažu da su provele dogovorene reforme i ulaganja. Riječ je o oko 2,3 milijarde eura (Observador, ECO). Kada novac bude isplaćen, Portugal će primiti približno 17,2 milijarde eura iz svojega plana vrijednog 22 milijarde eura, uz još samo jedan završni zahtjev (Infobae/EFE).

Portugal je među državama koje se u tom programu kreću najbrže. No brzina ispunjavanja mjerila nije isto što i dokaz da je novac promijenio svakodnevicu građana. Upravo je razmak između onoga što Bruxelles može provjeriti i onoga što ljudi stvarno osjete glavni test najvećeg europskog programa potrošnje nakon pandemije.

Kako novac zapravo teče

Mehanizam za oporavak i otpornost funkcionira kao ugovor vezan uz rezultate. Vlade su s Bruxellesom dogovorile planove u kojima su navedene konkretne prekretnice, primjerice usvajanje zakona ili osnivanje agencije, te ciljevi poput broja obnovljenih zgrada ili poduprtih poduzeća. Komisija prije svake isplate provjerava je li pojedini korak dovršen, a novac može zadržati ako uvjeti nisu ispunjeni (Uredba (EU) 2021/241). Uredba postavlja i obvezujuće pragove: najmanje 37 posto potrošnje mora biti usmjereno na klimatske ciljeve, a najmanje 20 posto na digitalne projekte.

To je stvaran odmak od starijih oblika europskog financiranja, u kojima je novac često tekao prema kriteriju prihvatljivosti: podnese se valjana prijava i slijedi isplata. Deveti portugalski zahtjev znači da je Lisabon dokumentirao dovršetak 51 dogovorenog koraka prije nego što je Bruxelles otvorio put novcu.

Slaba točka tog modela ipak ostaje. Komisija može provjeriti je li zakon donesen ili je brojčani cilj dosegnut. Mnogo je teže dokazati da su ti isti koraci povećali produktivnost, pomogli siromašnijim regijama da smanje zaostatak ili pokrenuli ulaganja kojih inače ne bi bilo. Europski revizorski sud i dalje ispituje mjeri li taj model pouzdano stvarne učinke (ECA).

Tko dobiva, a tko čeka

Portugalski podaci o praćenju provedbe pokazuju gdje novac stvarno završava. Poduzeća su primila 4,6 milijardi eura, javna tijela 2,7 milijardi eura, općine 2,1 milijardu eura, a kućanstva tek 328 milijuna eura (HR Portugal). Građani mogu imati neizravnu korist od obnovljenih škola ili snažnijih poduzeća, ali izravni tokovi novca idu institucijama i poslovnom sektoru.

Ni oni kojima je novac namijenjen ne prolaze bez zastoja. Portugalskim poduzećima krajem lipnja, uoči roka za dovršetak projekata, još je dugovano više od milijardu eura, iako su ugovoreni radovi bili dovršeni oko 90 posto (The Portugal Brief). Prekretnica može biti priznata u Bruxellesu dok izvođač u Lisabonu i dalje financira posao vlastitim novcem.

To upućuje na širi obrazac. Organizacije koje mogu nositi administraciju i rokove, poput velikih poduzeća i središnjih državnih agencija, kreću prve. Složeniji lokalni projekti, bolnice, škole i regionalna infrastruktura, izloženiji su kašnjenjima i političkom zastoju.

Kad uvjetovanost počne gristi

Dva druga primjera pokazuju što se događa na krajevima tog sustava. Španjolskoj je šesta isplata djelomično odobrena u iznosu od oko 7 milijardi eura, ali je 537 milijuna eura ostalo suspendirano jer tri cilja nisu bila potvrđena (El País). Ta djelomična suspenzija važna je jer pokazuje da mehanizam može zadržati novac, a ne samo automatski potvrđivati zahtjeve.

Rumunjska pokazuje društvenu cijenu takvog neuspjeha. Zbog propuštenih prekretnica u upravljanju državnim poduzećima i mirovinskoj reformi trajno je izgubila oko 459 milijuna eura (Știrile ProTV). Samo u okrugu Constanța financiranje je izgubilo 60 projekata vrijednih gotovo 150 milijuna eura, među njima i bolnica vrijedna 93 milijuna eura (Mediafax). Političari koji su kasnili s reformama nisu oni koji su ostali bez koristi. Cijenu su platili pacijenti, učenici i lokalne zajednice.

Mehanizam za oporavak i otpornost pokazao je da može natjerati vlade da donose zakone i dokumentiraju provedbu. Ostaje otvoreno pretvara li se ta dokumentirana provedba u veću produktivnost, bolje javne usluge ili smanjivanje regionalnih razlika. Na to pitanje sam model ne daje dovoljno jasan odgovor.