Naoružavanje gura dug eurozone na 91.2%

Javni dug eurozone ove će godine dosegnuti 90,2 posto BDP-a, a do 2027. porasti na 91,2 posto, prema proljetnoj prognozi Europske komisije. Putanja je nepovoljnija nego što je Bruxelles očekivao prošle jeseni. Europsko povećanje izdvajanja za obranu sada se izravno sudara s fiskalnim ograničenjima, i to već u ovogodišnjim proračunima.

Razmjeri rizika postali su jasniji prošlog tjedna na neformalnom sastanku ministara financija EU-a u Nikoziji. Alex Pienkowski iz MMF-a predstavio je scenarij prema kojem bi, bez ikakve fiskalne prilagodbe, dug prosječne europske države do 2040. narastao na 130 posto BDP-a (Athens Times, Asharq Al-Awsat). To nije prognoza, nego upozorenje o cijeni nečinjenja: matematički prikaz onoga što se događa kada vojni proračuni rastu, a nijedna druga stavka ne popušta (Cyprus Mail).

Aritmetika ponovnog naoružavanja

Mehanizam je dobro dokumentiran. Analiza MMF-a o ranijim ciklusima jačanja obrane, objavljena u travanjskom izdanju World Economic Outlooka, pokazuje stabilan obrazac: kada država uđe u trajniji ciklus ponovnog naoružavanja, dulji od dvije i pol godine, vojna potrošnja poraste za oko 2,7 postotnih bodova BDP-a. Otprilike dvije trećine tog povećanja financira se zaduživanjem, a ne rezanjem drugih rashoda. Javni dug u roku od tri godine naraste za oko 7 postotnih bodova BDP-a.

Reformirani europski fiskalni okvir, Pakt o stabilnosti i rastu, trebao je upravljati upravo takvim pritiscima. Riječ je o skupu pravila kojima se države EU-a obvezuju ograničavati manjak i dug. Prošle je godine Unija uvela „nacionalnu klauzulu o odstupanju”, koja državama privremeno dopušta prekoračenje rashodovnih granica za obranu do 1,5 posto BDP-a godišnje. Dosad ju je aktiviralo 17 država članica, od Njemačke do Grčke.

Ta klauzula, međutim, pomaže ponajprije državama koje su i prije bile blizu dopuštenih granica. Francuska i Italija, drugo i treće najveće gospodarstvo Europe, nisu je zatražile. Obje žele više trošiti na obranu, ali fiskalna aritmetika im to ne dopušta. Francuska ima proračunski manjak od oko 5,5 posto BDP-a, a Italija oko 7,4 posto (Europska komisija). Obje su već u postupku u slučaju prekomjernog deficita, formalnom disciplinskom postupku za države koje krše granicu manjka od 3 posto BDP-a. Dodatnih 1,5 postotnih bodova prostora ne mijenja mnogo kada je država već dvostruko iznad dopuštene razine.

Tko se može zadužiti, a tko ne može

Njemačka, koja polazi od duga od oko 64 posto BDP-a, može se zaduživati za obranu i ostati u razmjerno upravljivim okvirima. Prema projekcijama, njezin će dug do 2027. narasti samo na 68 posto BDP-a (Europska komisija). Sličan prostor imaju baltičke države, Poljska i nordijske zemlje.

Francuski dug, s druge strane, trebao bi do 2027. premašiti 120 posto BDP-a (Europska komisija). Talijanski će dosegnuti 139,2 posto (EUNews). Obje su se zemlje uključile u zajmove SAFE, novi mehanizam Security Action for Europe, kroz koji se EU zajednički zadužuje za 150 mlrd. eura i potom taj novac po povoljnim uvjetima prosljeđuje državama članicama za obrambenu nabavu (Vijeće EU-a). Uvjeti su povoljni, ali ti se zajmovi i dalje knjiže kao nacionalni dug.

Fiskalna pravila tako najizloženije države ostavljaju u zamci, dok nagrađuju one koje već imaju proračunski prostor. Kako upozorava ECFR, riječ je o fiskalnom rascjepu koji EU još nije zatvorio.

Politički račun

Sastanak u Nikoziji nije donio dogovor o zajedničkom zaduživanju EU-a za obranu, reviziju fiskalnih ciljeva ni nove instrumente za države s visokim dugom. Sam MMF sugerirao je da se obrana, energetska sigurnost i inovacije mogu smatrati europskim javnim dobrima, čime je naznačio da bi zajedničko financiranje imalo ekonomskog smisla. No tu je mogućnost iznio uz strukturne reforme i fiskalnu konsolidaciju, pažljivo izbjegavajući izravnu preporuku.

Bruegel je već zaključio da reformirana fiskalna pravila ponovno treba reformirati. OECD upozorava da obrambena potrošnja kratkoročno može potaknuti gospodarstvo, ali dugoročno produbljuje fiskalni pritisak ako ne riješi slabiji rast.

Pitanje koje Nikozija nije riješila obilježit će europsko desetljeće: tko plaća sigurnost i što se prestaje financirati kada računi stignu na naplatu? Između klauzula o odstupanju i postupaka zbog prekomjernog deficita, izabrane će vlade morati odlučiti koje se javne usluge smanjuju. Zasad od njih nitko nije zatražio da kažu koje.