Propisi koče europske baterije

Europa danas može izgraditi velike baterijske sustave za elektroenergetsku mrežu u nekoliko mjeseci. No dobivanje dozvole za njihovo priključenje, kao i odluka o tome tko plaća mrežni kapacitet koji zauzimaju, često traje godinama. Problem nije u jednoj tehnologiji, nego u tome što svaka država članica gradi vlastita pravila. Procjena European Climate Neutrality Observatoryja za 2026. pokazuje da širenje mreže, skladištenje energije i fleksibilnost zaostaju za rastom obnovljivih izvora upravo zato što nacionalni okviri različito uređuju način na koji se baterije priključuju i sudjeluju na tržištu (ESS News).

Jedna baterija, dva ishoda

Baterija ne proizvodi električnu energiju. Ona je premješta kroz vrijeme: puni se kada ima viška sunčeve ili vjetroenergije, a prazni kada opskrba postane tijesna. U sustavu u kojem obnovljivi izvori sve više određuju proizvodnju, ali ne mogu pratiti potrošnju po potrebi, takvo skladištenje postaje vrijedno mrežno sredstvo. Pravo Europske unije to prepoznaje. Direktiva 2019/944 tretira skladištenje energije kao zasebnu djelatnost i obvezuje države članice da novim sudionicima omoguće pošteno tržišno natjecanje.

Isti pravni okvir, međutim, državama prepušta ključna pitanja: kako se baterije priključuju, koje mrežne naknade plaćaju i što se događa kada vodovi postanu zagušeni. Uredba 2024/1747 bavi se upravo tim neskladom između tržišta i fizike mreže, jer trgovanje električnom energijom može kroz kabel usmjeriti više struje nego što ga kabel može podnijeti. Baterija smještena iza viška solarne proizvodnje u zagušenom području pomaže mreži. Ista baterija, ako se puni ondje gdje je mreža već opterećena samo zato što je razlika u cijeni privlačna, pogoršava problem. Zato je političko pitanje jednostavno: je li baterija klimatska infrastruktura ili još jedan potrošač koji se natječe za oskudan mrežni prostor?

Tri države, tri odgovora

Njemačka želi da veliki baterijski sustavi izravnije plaćaju mrežni kapacitet koji rezerviraju. Bundesnetzagentur, savezni regulator mreže, preuređuje sustav naknada tako da bi od 2029. veći proizvođači i skladišni kapaciteti plaćali prema kapacitetu koji ugovaraju, umjesto da najveći dio tih troškova ostane na kućanstvima (DIHK). Ulagači strahuju da bi promjena dio isplativih projekata pretvorila u granične. Još nije riješeno hoće li projekti koji počnu raditi prije isteka roka biti zaštićeni od novih naknada (ZfK).

Nizozemska već plaća cijenu odgađanja. Zagušenje mreže toliko je ozbiljno da je Utrecht od srpnja 2026. prestao prihvaćati nove priključke za kuće i male poduzetnike. Nizozemski mrežni operatori Liander, Enexis i Stedin zatražili su od agregatora, odnosno tvrtki koje povezuju mnogo malih baterija, toplinskih crpki i punjača za električna vozila u jedan upravljiv portfelj, da u preopterećenim područjima osiguraju 255 MW fleksibilnog kapaciteta, otprilike koliko mali grad povlači u vršnom opterećenju (Entra, NextEnergy). Kućanstva i poduzeća koja dopuste daljinsko upravljanje baterijama ili punjačima dobivala bi 60 do 120 eura po kilovatu godišnje, a trošak bi se pokrivao mrežnim tarifama koje plaćaju svi korisnici mreže (Solar Magazine). Nizozemska pouka glasi: baterija na pravom mrežnom čvoru vrijedi novca. Ista baterija na pogrešnom mjestu ne uklanja usko grlo.

Italija gradi mješoviti model. Ažurirani okvir za obnovljive izvore uključuje skladištenje energije u nova pravila priključenja i traži od energetskog regulatora ARERA-e transparentniju dodjelu mrežnog kapaciteta (biblus.acca.it). Usporedna reforma dispečiranja, odnosno upravljanja proizvodnjom i potrošnjom u stvarnom vremenu, otvara usluge uravnoteženja i fleksibilnosti baterijama, distribuiranoj proizvodnji i električnim vozilima (trilance.com). Dio skladišta zarađuje na razlikama u cijeni električne energije. Dio se tretira kao planirana infrastruktura sustava.

Tko plaća pogrešna pravila

Ulagači u skladištenje energije dobivaju kada su pravila jasna, a pristup tržištu širok. Gube kada redovi za priključenje, dvostruke mrežne naknade i regulatorna neizvjesnost zaustave kapital. Mrežni operatori dobivaju više mogućnosti upravljanja sustavom, ali se istodobno suočavaju s pritiskom da brže grade mrežu. Proizvođači iz obnovljivih izvora imaju korist ako baterije preuzmu višak proizvodnje umjesto da im se naređuje isključenje turbina ili solarnih elektrana.

Za kućanstva učinak ovisi o obliku tarifa. Ako skladištenje ublaži skokove cijena i smanji troškove prisilnog ograničavanja proizvodnje, računi mogu pasti neizravno. Ako mrežne naknade porastu kako bi pokrile loše smještene baterije, trošak završava kod potrošača.

Pravo Europske unije propisuje da mrežne naknade trebaju biti pravedne prema skladištenju energije i odražavati stvarne troškove (Direktiva 2024/1711). No oblikovanje tarifa, pravila priključenja i upravljanje zagušenim vodovima ostaju u rukama nacionalnih regulatora. Europa ima obvezujuće ciljeve za obnovljive izvore. Nema jednako obvezujuća pravila za skladištenje energije i mrežu. Zato europski problem s baterijama više nije prvenstveno tehnološki. Pitanje je mogu li regulatori dovoljno dobro odrediti cijenu oskudnog mrežnog prostora da se baterije pune ondje gdje pomažu sustavu, a ne samo ondje gdje trgovci mogu zaraditi.