Rheinmetall udvostručuje proizvodnju baruta

U dolini u Gornjoj Bavarskoj, između pogona za kemijsku obradu i alpskih obronaka, Rheinmetall počinje graditi ono što naziva najvećom europskom tvornicom barutnog praha. Proširenjem pogona u Aschau am Innu godišnja proizvodnja porast će s približno 1.700 tona na 4.200 tona. Do 2028. ondje bi se trebalo proizvoditi više od milijun modularnih barutnih punjenja (Zeit, Bloomberg). Ulaganje pogađa dio obrambenog lanca u kojem Europa doista oskudijeva: ne bojeve glave ni čelična tijela granata, nego potisno punjenje koje izgara u cijevi i izbacuje projektil prema cilju (Süddeutsche Zeitung). Bez dovoljno toga, granate su samo obrađeni metal.

Aschau jest konkretan pomak. No riječ je i o javnom novcu kojim se širi privatni proizvodni kapacitet, bez objavljenih pravila o tome tko će prvi dobiti novu proizvodnju.

Što otkriva manjak barutnog punjenja

Države članice EU-a u ožujku 2023. dogovorile su isporuku milijun topničkih granata Ukrajini, uz istodobnu obnovu vlastitih ispražnjenih zaliha (Council). Taj cilj nije ispunjen. Češki i poljski izvještaji problem su pratili dublje u lancu opskrbe: zemlje NATO-a suočene su s ozbiljnim manjkom nitroceluloze i TNT-a, kemijskih sirovina koje prethode samom sastavljanju streljiva (Novinky, RMF24). Aschau je smješten upravo na tom uskom grlu. Veza s Ukrajinom već postoji: prema dostupnim informacijama, Rheinmetallove isporuke iz srpnja 2026. kombinirale su granate iz Unterlüssa s barutnim punjenjima DM72 iz Aschaua i sestrinskog pogona Nitrochemie u švicarskom Wimmisu (Warsight).

EU je za taj manjak otvorio tri financijska alata. ASAP, odnosno Akt za potporu proizvodnji streljiva, usmjerio je 500 milijuna eura na uklanjanje tvorničkih uskih grla (ASAP Regulation). SAFE, usvojen u svibnju 2025., dodao je kreditni instrument od 150 milijardi eura za obrambena ulaganja (Council). Oba instrumenta guraju novac u sustav. Nijedan Bruxellesu ne daje ovlast da odluči kome pripada sljedeća Rheinmetallova tona praha.

Rheinmetall je privatna kompanija. Njegova raspodjela slijedi ugovore i marže, a ne zapovijedi EU-a ili NATO-a. Nacionalne vlade mogu kupovati barutna punjenja kroz javnu nabavu. NATO postavlja ciljeve i koordinira. No nitko ne objavljuje prioritetni okvir koji bi pokazao kako se proširena proizvodnja dijeli između Ukrajine, nacionalnih zaliha i savezničkih pričuva.

Olakšanje i krhkost u istom potezu

Države pozdravljaju veći kapacitet, a zatim se pitaju tko ga stvarno kontrolira.

Poljska proširenje vidi kao stvarno olakšanje, ali istodobno gradi vlastitu zaštitu. Mesko u pogonu Pionki, nakon prijenosa tehnologije, sada ima serijsku proizvodnju modularnih barutnih punjenja, a poljska Agencija za naoružanje potpisala je ugovor vrijedan više od 13,5 milijardi zlota za stotine tisuća granata kalibra 155 milimetara (Milmag). Varšava želi opskrbu, ali ne želi ovisiti o jednoj bavarskoj dolini.

Finska pokazuje drugu vrstu rizika. Tvornica barutnog praha Vihtavuori, kojom upravlja Nammo, imala je nesreću koja je prekinula projekt proširenja (Yle). I prijateljski, domaći kapacitet može ispasti iz pogona zbog jednoga sigurnosnog incidenta. Europska proizvodnja barutnog punjenja i dalje je koncentrirana kod triju kompanija: Rheinmetalla, Eurenca i Namma. Novi bavarski kapacitet smanjuje nestašicu, ali produbljuje ovisnost o vrlo kratkom popisu proizvođača.

Kemija na početku lanca dodatno pojačava tu koncentraciju. Nitroceluloza, koja se proizvodi od pamučnih kratkih vlakana, i dalje se spominje kao ograničenje koje jedna tvornica barutnog praha ne može riješiti. Potpuniji lanac opskrbe tražio bi ulaganja ispod same tvorničke hale: u sirovine, kemijske prekursore i osposobljavanje radnika. Ništa od toga nije vidljivo u najavama europskog financiranja.

Javni novac, privatna raspodjela

Aschau pogađa pravo usko grlo, ali uz tri ograničenja. Puni kapacitet stiže 2028., prekasno za sadašnji ukrajinski manjak na bojištu. Tri privatna proizvođača i dalje drže većinu europske proizvodnje barutnog praha. A institucije EU-a i NATO-a objavljuju ciljeve za streljivo, ali ne objavljuju revidirane raščlambe po sastavnicama: prah, upaljači, TNT, modularna punjenja.

Problem odgovornosti zato je na vladama. Nijedno ministarstvo obrane države članice i nijedna institucija EU-a nisu objavili pravila koja bi pokazala tko ima prednost kada proizvodnja poraste. Dok se to ne dogodi, javni novac širi privatni kapacitet bez dokaza da javni interes nad njim ima stvarnu kontrolu.