Rumunjska traži NATO opremu za Crno more

Konvencija iz Montreuxa, sporazum iz 1936. kojim Turska nadzire prolazak ratnih brodova kroz Bospor i Dardanele, znači da NATO ne može po vlastitoj volji poslati veliku flotu u Crno more (Turkish MFA). Upravo taj pravni uski prolaz određuje rumunjske zahtjeve na ovotjednom summitu NATO-a u Ankari: Bukurešt ne traži još jednu izjavu o ruskoj prijetnji, nego radare, presretače, streljivo i logističke koridore bez kojih odvraćanje ostaje politička formula, a ne vojna sposobnost (BTA, Moldpres). NATO Rusiju već opisuje kao najvažniju izravnu prijetnju, a Crno more kao strateški važno područje (NATO). Ono što još nije isporučeno jest oprema koja bi takve ocjene pretvorila u stvarnu obranu.

Zašto je Crno more drukčije

Na baltičkom i poljskom dijelu istočnog krila NATO-a rasprava o odvraćanju uglavnom se vrti oko broja vojnika, baza i željezničkih kapaciteta. Rumunjska ima iste potrebe, ali i dodatno ograničenje: pojačanja morem ovise o turskoj spremnosti da otvori tjesnace. Carnegie Europe ocjenjuje da se Ankara vodi logikom „regionalnog vlasništva”, nastojeći sigurnost Crnog mora zadržati u rukama triju obalnih članica NATO-a, Turske, Rumunjske i Bugarske, umjesto da prihvati širu savezničku pomorsku prisutnost (Carnegie Europe). Zato Bukurešt ne traži samo više vojnika. Traži paket odvraćanja prilagođen prostoru u kojem je pristup sam po sebi vojni problem.

Ta se ograničenja već provjeravaju u praksi. Incidenti s bespilotnim letjelicama iznad rumunjskog teritorija ili u njegovoj blizini tijekom 2026. pokazali su praznine u otkrivanju i odgovoru koje postojeći sustavi ne mogu zatvoriti. Rumunjska zato naručuje pokretne sustave protuzračne obrane Skyranger na oklopnim vozilima Lynx, namijenjene prijetnjama na malim visinama (Truppendienst). Druge istočnoeuropske saveznice kupuju njemačke presretače srednjeg dometa IRIS-T (Zeit). No nabava nije isto što i raspored na terenu. Sustavi trebaju obučene posade, zalihe streljiva, održavanje i uključenost u zapovjedni lanac koji u stvarnom vremenu može odgovoriti na jednostavno pitanje: kada bespilotna letjelica uđe u zračni prostor NATO-a, tko je vidi, tko je razvrstava i tko smije zapovjediti obaranje?

Koliko odvraćanje stoji u praksi

Prvo dolazi otkrivanje. Senzori koji mogu pratiti bespilotne letjelice na malim visinama i pomorske prijetnje najhitnija su praznina. Protuzračna i protudronska obrana, uključujući narudžbe sustava Skyranger i IRIS-T, čini sljedeći sloj, ali tek kada oprema stigne do posada na terenu, sa stvarnim streljivom i pričuvnim dijelovima.

Pomorska sigurnost slijedi drukčiju logiku. Bugarska, Rumunjska i Turska proširile su svoju trilateralnu skupinu za protuminsko djelovanje na nadzor i zaštitu podmorske infrastrukture (BNR). Takav model, koji vode same crnomorske države, realan je upravo zato što Montreux sprječava ulazak velike savezničke flote. Potrebna mu je potpora Saveza kroz razmjenu obavještajnih podataka i planiranje, a ne ratni brodovi koje bi ugovorno pravo ionako zaustavilo.

Završni dio je logistika: predloženi naftovod za gorivo na pravcu Turska-Bugarska-Rumunjska, modernizirane ceste, željeznice, luke i skladišta, odnosno infrastruktura koja omogućuje da pojačanja stignu na jugoistočno krilo i ostanu opskrbljena nakon dolaska (wschodniaflanka.pl). Bez toga borbene postrojbe stižu sporo i teško se održavaju u operaciji.

Zašto je to važno i drugim saveznicima

Poljska rumunjsku ranjivost ne promatra kao tuđi problem. Uoči Ankare predsjednici Poljske, Litve, Latvije, Estonije i Rumunjske uskladili su zajedničko stajalište (rp.pl). Računica Varšave jasna je: snažnije jugoistočno krilo daje NATO-u više pravaca, baza i opskrbnih mogućnosti, čime se smanjuje pritisak na baltički koridor i uski Suwałki prolaz. Njemački kancelar Merz summit je uokvirio kroz europsko preuzimanje veće odgovornosti unutar NATO-a i isporuku sposobnosti koje se mogu rasporediti, a ne samo političkih obećanja (Bundesregierung, Euronews).

U Ankari Savez mora birati između dvije mogućnosti. Može Rumunjskoj dati sredstva za otkrivanje, obranu i logistiku koja traži, ili može proizvesti još jednu deklaraciju i ostaviti članicu NATO-a da sljedeći upad bespilotne letjelice dočeka s vrlo ograničenom sposobnošću da ga zaustavi.