Rumunjska koči modularni reaktor

Mali modularni reaktori u nuklearnoj su energetici odgovor na jednostavno pitanje: što ako se, umjesto jedne goleme elektrane građene po mjeri za milijarde eura, manji reaktorski moduli proizvode u tvornici i potom dopremaju na lokaciju? Logika je industrijska: serijska proizvodnja trebala bi smanjiti trošak, ubrzati gradnju i ukloniti dio rizika koji prati svaki veliki nuklearni projekt. Zbog toga su mali modularni reaktori, poznati kao SMR-ovi, već desetljeće jedna od najčešće spominjanih ideja u nuklearnoj energetici.

Rumunjski projekt u Doiceștiju trebao je pokazati da takav model može funkcionirati i u Europi. Umjesto toga, pokazuje da glavna prepreka nije reaktorska fizika, nego financiranje. Ekonomska računica počiva na ponavljanju istog modela, ali netko mora platiti skupu prvu jedinicu prije nego što serijska logika uopće počne djelovati.

Prva jedinica uvijek je najskuplja

Plan za Doicești predviđao je šest malih reaktorskih modula na lokaciji bivše termoelektrane na ugljen. Svaki bi proizvodio 77 megavata električne energije, što bi zajedno bilo dovoljno za stabilnu opskrbu grada srednje veličine (Economica). Američki razvijatelj NuScale ima prvo regulatorno odobrenje za projekt malog modularnog reaktora u SAD-u, što znači da je sigurnosni koncept prošao provjeru američkog regulatora (NRC). Tehnologija, dakle, nije usko grlo.

Novac jest. Rumunjska je tražila razuman oblik zaštite: najprije kupiti jedan modul, provjeriti kako radi, a zatim odlučiti o preostalih pet. Prema rumunjskim medijima, NuScale nije pristao na takvu podjelu rizika, pa okvirni sporazum nije potpisan (HotNews). Američko financiranje od približno 7 milijardi dolara navodno je bilo dostupno preko izvozno-kreditnih agencija, ali uz uvjet državnog jamstva rumunjske vlade, koje nikada nije dano (Adevărul).

Dioničari Nuclearelectrice 15. srpnja odlučivat će vrijedi li još izvorna strategija projekta. Uvjeti povezani s ulagačkom odlukom planiranom za veljaču 2026. nisu ispunjeni do lipanjskog roka (BVB/SNN). Glasovanje može otvoriti put novim ugovornim uvjetima, drugom tehnološkom partneru ili drukčije oblikovanom projektu (Bursa). To nije otkazivanje. Ali činjenica da najnapredniji europski projekt malih modularnih reaktora zastaje radi preispitivanja uvjeta dovoljno govori o razmaku između nuklearnih ambicija i projekata koje banke mogu financirati.

NuScale se s tim problemom već suočio. Njegov prethodni vodeći projekt u Idahu otkazan je nakon rasta troškova i nedovoljnog interesa elektroenergetskih kupaca (ANS). Regulatorno odobrenje potvrdilo je da je projekt siguran. Nije potvrdilo da ga je moguće izgraditi po cijeni koju su kupci spremni platiti.

Što bi to značilo na računu za struju

Neovisna rumunjska analiza procijenila je da bi samo dio cijene električne energije povezan s povratom troška gradnje u Doiceștiju iznosio oko 244 eura po megavatsatu, odnosno oko 276 eura po megavatsatu kada se uključe operativni troškovi (Romania Military). To je vanjska procjena, a ne službena tarifa. Za usporedbu, velike solarne i vjetroelektrane u Europi često proizvode električnu energiju po znatno nižoj jediničnoj cijeni, iako bez baterija ili pričuvnih izvora ne mogu osigurati istu stalnu proizvodnju (Lazard).

Privremeni rumunjski premijer Ilie Bolojan javno je doveo u pitanje već preuzete troškove: oko 240 milijuna dolara već je potrošeno, a još bi 600 milijuna dolara moglo biti potrebno samo za fazu prije početka gradnje (Adevărul, ZF).

Svaki europski SMR ima isti problem

Rumunjska nije iznimka. Diljem Europe zemlje koje planiraju male modularne reaktore istodobno projektiraju neku vrstu javnog financijskog osiguranja, jer privatni ulagači ne žele sami preuzeti puni rizik prve komercijalne gradnje reaktorskog tipa koji još nije radio na tržištu.

Poljski pristup najizravniji je. Orlen Synthos Green Energy zatražio je, prema vlastitom opisu, prvi europski ugovor za razliku za male modularne reaktore, koji bi obuhvatio 14 reaktora (OSGE). Ugovor za razliku oblik je javnog jamstva: ako tržišna cijena električne energije padne ispod dogovorene razine, država nadoknađuje razliku. Time se otvoreno priznaje da električna energija iz malih modularnih reaktora zasad ne može konkurirati bez zaštite od tržišnog rizika. Švedska je otišla korak dalje: država preuzima 60 posto udjela u nuklearnom pothvatu Videberg i od regulatora traži izradu dugoročnih instrumenata za zaštitu cijena u skladu s pravilima EU-a (Swedish government). Češka svoje planove s Rolls-Royceovim SMR-om povezuje s domaćim industrijskim sudjelovanjem i državnom potporom, iako financijski uvjeti ostaju nejasni (World Nuclear News).

Obrazac je isti: nijedna europska država još nije pronašla način da prvi mali modularni reaktor financira po čistim tržišnim uvjetima.

Preispitivanje Doiceștija ne dokazuje da su mali reaktori osuđeni na neuspjeh. Pokazuje da sljedeći test nije samo tehnološki, nego ugovorni i politički: mogu li vlade osmisliti model koji će prvu elektranu učiniti financijski izvedivom, a da pritom ne prikriju trošak od građana i poduzeća koja će ga desetljećima plaćati kroz račune za struju. Serijska logika možda će jednog dana proraditi. Ali prva jedinica još mora pronaći kupca.