Rusija razmatra ukrajinski trag za napad

Litavski ministar obrane Robertas Kaunas rekao je u srijedu da vojna obavještajna služba raspolaže informacijama prema kojima Rusija razmatra napad na baltičku kritičnu infrastrukturu, izveden zarobljenim bespilotnim letjelicama ukrajinske proizvodnje, kako bi odgovornost prebacila na Ukrajinu (LRT, Kyiv Independent). Upozorenje je bilo oprezno formulirano: Litva, prema Kaunasu, „promatra fazu planiranja”, ali Moskva još nije donijela odluku, ne zna se datum i neposredna prijetnja nije potvrđena (15min, BNS). Važnost te poruke nije u samoj najavi napada, nego u slabosti koju otkriva: NATO mora dovoljno brzo dokazati tko je lansirao oružje kako bi saveznici mogli reagirati zajedno.

Kako letjelica koja izgleda ukrajinski kupuje vrijeme Moskvi

Zamislimo udar bespilotne letjelice na elektroenergetsko postrojenje u Baltiku. Prve službe na terenu pronalaze ostatke s ukrajinskim oznakama. Agencije prenose da je riječ o „ukrajinskoj bespilotnoj letjelici”. U nekoliko sati političko se pitanje pomiče s „tko ju je lansirao?” na „je li Ukrajina odgovorna?”. Moskva bi u tom trenutku već postigla glavni cilj, i prije nego što istražitelji sastave dokazni lanac.

Kaunas je opisao kako bi takav mehanizam mogao izgledati. Budući da Ukrajina već mjesecima napada ciljeve na ruskom teritoriju bespilotnim letjelicama, Moskva je došla do ukrajinskih dronova i sastavnih dijelova, bilo presretanjem u letu bilo izvlačenjem ostataka s mjesta pada. Od tih bi dijelova mogla sastaviti oružje koje izgleda ukrajinski (LRT, AeroTime). Svrha nije nužno uvjeriti sve promatrače, nego zamutiti podrijetlo napada, omogućiti Moskvi poricanje i prisiliti NATO da prije koordinirane reakcije raspravlja o osnovnoj činjenici: odakle je letjelica došla.

Nedavni događaji na istočnom krilu NATO-a pokazuju koliko je taj prostor već sada širok. Rumunjski F-16 dvaput su podizani zbog bespilotnih letjelica u blizini delte Dunava; zrakoplovi su ih otkrivali i na njih reagirali prije nego što je bilo moguće pouzdano utvrditi tko ih je poslao (Adevărul, RBC Ukraine). Ozbiljno pripisivanje odgovornosti traži radarske tragove, analizu olupine, razmjenu obavještajnih podataka među saveznicima i rekonstrukciju mjesta lansiranja, a ne samo oznake na ostacima (DW). Države na prvoj crti mogu brzo otkriti prijetnju i podignuti zrakoplove. Dokazivanje podrijetla traje znatno dulje.

Problem dokaza

Litva je rasporedila vojnike za zaštitu terminala za ukapljeni prirodni plin u Klaipėdi, elektroenergetske spojnice LitPol Link i reverzibilne hidroelektrane Kruonis (tv3.lt). Litavsko ministarstvo vanjskih poslova zatražilo je od NATO-a i Europske unije jačanje nadzora, sustava protiv bespilotnih letjelica i otpornosti infrastrukture na cijelom istočnom krilu (Delfi). Smjernice Europske komisije iz srpnja 2026., donesene u okviru Direktive o otpornosti kritičnih subjekata, europskog propisa koji od država članica traži zaštitu ključne infrastrukture, sada obuhvaćaju i napade bespilotnim letjelicama te hibridne prijetnje (European Commission). Europsko pravo može potaknuti države da bolje štite mete. Ne može im reći tko ih je napao.

Tu se problem sudara s načinom na koji NATO i Europska unija donose odluke. Članak 5. NATO-ova ugovora, klauzula o kolektivnoj obrani koja je aktivirana samo jednom, nakon napada 11. rujna, traži političku suglasnost saveznika (NATO). Sankcije Europske unije u vanjskoj politici zahtijevaju jednoglasnost, što znači da ih svaka pojedina država može blokirati (Council of the EU). I NATO-u i Uniji potrebni su dovoljno čvrsti dokazi prije nego što vlade javno označe Rusiju. Operacija pod lažnom zastavom funkcionira tako da taj dokaz odgodi dovoljno dugo da se političko jedinstvo počne lomiti.

Finski su mediji povukli znakovitu usporedbu s „pucnjevima kod Mainile”, sovjetskom pograničnom provokacijom iz 1939. godine koja nije uspjela zato što je bila uvjerljiva, nego zato što je lažnu priču posijala brže nego što se istina mogla proširiti (Yle). Brzina pripisivanja odgovornosti u takvim je slučajevima često važnija od savršenstva dokaza.

U dvama slovačkim medijima koji su prenijeli litavsko upozorenje nije se pojavila sumnja kakvu bi Moskva htjela proizvesti. Oba su informaciju tretirala kao rusku prijetnju, a ne kao razlog za propitivanje Ukrajine (Aktuality.sk, Denník N). Taj konsenzus danas postoji. Pitanje koje Litva sada nameće NATO-u jest hoće li preživjeti prve zbunjene sate nakon napada, kada olupina izgleda ukrajinski, a društvene mreže rade brže od forenzičkih timova.

NATO na istočnom krilu ima vojnike, zrakoplove i planove za zaštitu infrastrukture. Prema onome što je javno poznato, izložena slabost ostaje vrijeme između pronalaska olupine, dokazivanja odgovornosti i političkog dogovora. Litva je tu prazninu imenovala. Nijedan saveznik još nije predložio protokol kojim bi se ona zatvorila.