Ruski sateliti Tundra ometaju europski GPS

GPS signal koji vodi mobitel iznimno je slab. Nakon puta od 20.000 km iz orbite, do prijamnika stiže slabiji od toplinskog šuma zvijezda i Sunčeva zračenja. Sustav funkcionira zato što prijamnik točno zna koji obrazac traži i iz pozadinske buke izdvaja gotovo nečujan signal. Ako se blizu iste frekvencije pojavi snažan odašiljač, taj se signal jednostavno izgubi.

U Europi se to, od Islanda do Italije, dogodilo najmanje 75 puta od 2019. Izvor ometanja, prema novom istraživanju, nije bio na zemlji nego u orbiti: riječ je o skupini ruskih vojnih satelita koji se kreću i do 45.000 km iznad Zemlje.

Lociranje satelita prema njegovoj sjeni

Istraživači sa Sveučilišta u Teksasu, koje su vodili prof. Todd Humphreys i student Zachary Clements, godinama su analizirali nagle padove kvalitete GPS signala zabilježene na nadzornim postajama diljem Europe. U svakom od tih slučajeva navigacijski se signal srušio za približno deset puta, istodobno na prijamnicima udaljenima tisućama kilometara. Takav obrazac ne može proizvesti zemaljski ometač jer ga ograničava zakrivljenost Zemlje.

Trag je vodio prema ruskim satelitima Tundra, dijelu sustava ranog upozoravanja EKS/Kupol, namijenjenog otkrivanju lansiranja balističkih projektila. Ti se sateliti kreću vrlo izduženim orbitama, pa satima ostaju blizu najviše točke putanje i promatraju Arktik i sjever Europe. Njihova je glavna zadaća uočiti tragove raketnih motora. No veza kojom podatke šalju prema Rusiji radi na 1.577,5 MHz, samo 2,5 MHz udaljeno od GPS-ove L1 frekvencije od 1.575 MHz. U kombinaciji sa snažnim odašiljačem, ta blizina prelijeva energiju u GPS pojas, slično kao kad prejaka radiopostaja ometa susjednu frekvenciju.

Izvor je potvrđen metodom mjerenja vremenske razlike dolaska signala. U praksi, istraživači mjere mikrosekunsku razliku između trenutka kada isti izboj smetnje stigne do dvije udaljene postaje, primjerice Amsterdama i Trondheima, udaljenih 1.500 km. Ta razlika sužava mogući položaj izvora na površinu nalik ljusci u svemiru. Kad se usporedi dovoljno parova postaja, te se površine sijeku u jednoj točki. Na toj se točki nalazio samo jedan satelit: Cosmos 2546, s odstupanjem manjim od 200 metara. Španjolska tehnološka tvrtka GMV neovisno je potvrdila nalaze sličnim metodama.

Frekvencija koja štedi samo GLONASS

Ometanje pogađa GPS, američki sustav, europski Galileo i kineski BeiDou, ali ne utječe na ruski GLONASS. Frekvencija silazne veze očito je postavljena tako da ne ometa vlastiti ruski navigacijski sustav, dok zahvaća konkurentske sustave. Istraživači zasad ne mogu reći je li to namjerno projektirano ili je riječ o pogodnom tehničkom ishodu. U brifingu američkog ratnog zrakoplovstva ometanje je potvrđeno, ali namjera nije javno procijenjena.

Svaki poremećaj traje manje od deset sekundi i podudara se s prolaskom satelita. Većina uređaja oporavi se vraćanjem na posljednji poznati položaj. Najveći operativni pritisak osjećaju zrakoplovi: iako komercijalni zrakoplovi imaju pričuvne sustave, poput inercijske navigacije i zemaljskih radiofarova, gubitak GPS-a povećava opterećenje pilota i smanjuje preciznost suvremenih prilaznih postupaka koji ovise o satelitskom pozicioniranju.

Europska obrana ima slijepu točku

Glavna europska protumjera, Galileov sustav autentikacije OSNMA, aktivan od srpnja 2025., omogućuje prijamnicima provjeru dolazi li navigacijska poruka doista s pravog satelita. To je korisno protiv lažiranja signala, odnosno emitiranja krivotvorenih navigacijskih podataka, kakvo se povezuje s mrežom od 36 zemaljskih odašiljača oko Kalinjingrada. Ali OSNMA ne rješava ometanje. Kad snažan šum nadglasa signal, nema se što autentificirati.

Dublji je problem u otkrivanju izvora. Europske sigurnosne strukture dosad su ometanje GPS-a uglavnom promatrale kao zemaljsku prijetnju. Svemirski izvor smetnji pokazuje se kao stvarna analitička rupa. Francuska je jedina europska država s orbitalnom sposobnošću otkrivanja: njezin nanosatelit NESS, lansiran 2023., nosi instrumente za karakterizaciju izvora ometanja iz orbite. Njemačka planira lansirati vlastite nadzorne satelite u jesen 2026.. Do tada se Europa u velikoj mjeri oslanja na američke sveučilišne istraživače i podatke zemaljskih postaja kako bi prepoznala prijetnje koje dolaze s visine od 45.000 km.

Dugoročno rješenje trebao bi biti europski nisko orbitalni navigacijski sustav Céleste, koji bi slao snažnije signale otpornije na ometanje, ali on neće biti potpuno operativan prije sredine 2030-ih. Do tada Europa zna da se njezini navigacijski signali mogu prigušiti iz svemira. Još nema vlastiti sustav koji bi pouzdano pokazao tko to čini.