Rutte traži obrambeni cilj od 5% BDP-a

Mark Rutte u Ankaru je došao s vrlo konkretnim zahtjevom: pokažite koliko novca izdvajate i što se tim novcem stvarno kupuje. Glavni tajnik NATO-a od europskih saveznica traži „jasne, konkretne i vjerodostojne” nacionalne planove za dosezanje 5 posto BDP-a za obranu i sigurnost do 2035. (AP, NATO).

Cilj je podijeljen na dva dijela: 3,5 posto za vojne proračune i 1,5 posto za otpornost, što uključuje ceste, mostove, kibernetičku zaštitu i energetsku infrastrukturu koja podupire obranu. NATO od vlada više ne traži samo da prihvate brojku. Traži da pokažu kako se ta brojka pretvara u tenkove, streljivo i postrojbe koje se mogu rasporediti. Mnoge države taj put još ne mogu uvjerljivo prikazati.

Španjolska je rekla ono što drugi prešućuju

Španjolska je tiho neslaganje pretvorila u otvoreni spor. Pedro Sánchez branio je španjolsku poziciju na razini od približno 2,1 posto BDP-a i odbio se obvezati na cilj od 5 posto (El Mundo). Španjolski ministar vanjskih poslova José Manuel Albares još je u svibnju tvrdio da Madrid ispunjava svoje obveze i bez dosezanja naslovne brojke (Infobae). Madrid je tako postao najvidljiviji protivnik novog cilja. No Španjolska otvoreno radi ono što druge vlade nastoje postići duljim rokovima ili širim računovodstvenim tumačenjem.

Spor pokazuje granicu NATO-ove moći. Ciljevi izraženi u udjelu BDP-a političke su obveze sa summita, a ne ugovorne dužnosti. Ne postoji automatska sankcija za državu koja preda slab plan (Defence Priorities, Reuters/The Star). Rutteov zahtjev politički je ozbiljan, ali pravno znatno mekši od fiskalnih pravila Europske unije.

Njemačka pokušava postaviti obrazac

Njemačka zasad nudi najbliže onome što bi se moglo nazvati vjerodostojnim planom. Kancelar Friedrich Merz i ministar obrane Boris Pistorius povezali su cilj od 3,5 posto s reformom nabave i novim zakonom koji ubrzava izgradnju prometne infrastrukture važne za vojsku, s ciljem pune spremnosti do 2029. godine (BMVg). Nacrt proračuna za 2027. predviđa 109,7 mlrd. eura obrambenih izdataka, uključujući 4 mlrd. eura ulaganja u prometnu infrastrukturu (Morgenpost). Rutte je podržao taj smjer i rekao da je Berlin „na dobrom putu” (NATO).

Slabe točke pritom nisu nevažne. Dio njemačkog omjera proizlazi iz infrastrukturnih fondova, a ne iz izravnih narudžbi oružja (taz). Pistorius je priznao da će Njemačka i dalje kupovati američko oružje, iako pokušava smanjiti ovisnost o dobavljačima. Europski proizvođači obrambene opreme nemaju proizvodne kapacitete koji bi mogli pratiti takav tempo potrošnje: za streljivo, sustave protuzračne obrane i oklopna vozila rokovi isporuke već se mjere godinama.

Računovodstveni izlaz

Košarica od 1,5 posto za otpornost najslabija je točka nadzora. Ceste i energetske mreže doista mogu imati obrambenu svrhu. Ali jednako tako mogu postati preimenovana javna potrošnja ako NATO ne bude provjeravao što taj novac stvarno donosi (CEPA, ProtoThema).

Italija pokazuje gdje nastaje fiskalni pritisak. Rimski plan za 2025. zadržava neto zaduživanje na 2,8 posto BDP-a (MEF), a Europska komisija upozorila je da bi talijanski udio u zajmovima iz instrumenta SAFE, europskog mehanizma od 150 mlrd. eura za zajedničku obrambenu nabavu, mogao biti preusmjeren ako Rim bude odugovlačio (Adnkronos). Francuski ažurirani zakon o vojnom programiranju dodao je 36 mlrd. eura planiranoj potrošnji za razdoblje od 2024. do 2030., ali francuski senatori opisali su to povećanje kao ispravak ranije nedovoljno financirane zakonske putanje (Ouest-France, Sénat). To je popravak, a ne skok.

Poljska mijenja okvir rasprave: umjesto o potrošnji govori o političkoj težini. S približno 4,5 posto BDP-a, Varšava proporcionalno izdvaja više od Sjedinjenih Država i tu činjenicu koristi kao pritisak na sporije saveznike (Standard, CNBC). No prema generalu Jarosławu Gromadzińskom, oko 60 posto poljskih nabava financira se kreditima, a Fond za potporu oružanim snagama ne koristi puni kapacitet (Defence24). Visoka potrošnja daje političku polugu. Ona sama po sebi ne znači sposobnost koja je spremna za uporabu.

Ankara iza sebe ostavlja teži test: koje će vlade objaviti troškovno razrađen, zakonom potvrđen i provjerljiv put od proračunske stavke do postrojbe na terenu. NATO je obrambenu potrošnju pretvorio u borbu za odgovornost, ali nije izgradio sustav odgovornosti. Rutteovi alati ostaju javni pritisak, usporedne tablice i nelagoda na summitima. Nijedna institucija u NATO-u ili Europskoj uniji ne može prisiliti državu članicu da ispuni obećanje koje je dala. Upravo taj razmak između obećanog i isporučenog ostaje središnja slabost Saveza.