Šest država gradi veto za 2 bilijuna eura

Njemačka, Austrija, Danska, Finska, Nizozemska i Švedska poručile su Europskoj komisiji 27. kolovoza da iz njezina prijedloga sedmogodišnjeg proračuna od 2 bilijuna eura treba izrezati „nekoliko stotina milijardi eura” (Bundeskanzleramt). Šest od 27 vlada u većini bi europskih odluka bilo lako nadglasati. No dugoročni proračun Unije traži jednoglasnost u Vijeću, tijelu u kojem sjede nacionalne vlade. Zato šest koordiniranih odbijanja nije manjinski stav, nego zid veta (EUR-Lex).

Komisija je predložila da gornja granica potrošnje za razdoblje 2028.–2034., poznata kao Višegodišnji financijski okvir, odnosno obvezujući sedmogodišnji proračunski okvir EU-a, iznosi 1,26 posto bruto nacionalnog dohotka Unije (European Commission). Tim bi se novcem trebali pokriti peterostruko veći izdaci za obranu, otplata zaduženja iz pandemijskog razdoblja, novi fond za konkurentnost, poljoprivredne potpore i kohezijski novac, odnosno sredstva EU-a za siromašnije regije i infrastrukturu (ECFR). Šest neto uplatiteljica smatra da je cijena previsoka. Kao što je To Brief pisao prošloga mjeseca, taj sukob određuje razvoj regija, prihode poljoprivrednika i odnos snaga između zemalja koje u proračun EU-a uplaćuju više nego što iz njega dobivaju i onih koje ovise o europskoj potrošnji.

Zašto je trenutak važan

Predsjednik Europskog vijeća António Costa počeo je 25. kolovoza obilaziti glavne gradove EU-a kako bi utvrdio crvene crte svake vlade prije izrade pregovaračkog okvira u listopadu, dokumenta koji političke pozicije počinje pretvarati u konkretne brojke (Euronews). Zajednička izjava šest zemalja objavljena je prije nego što je Costa mogao stvoriti zamah prema Komisijinu prijedlogu. Time je promijenjena početna točka pregovora.

Costa je u Vilniusu upozorio da se čelnici moraju dogovoriti do kraja godine kako bi se izbjegle praznine u financiranju poljoprivrednika, poduzeća i studenata nakon isteka sadašnjeg proračuna (Yeni Şafak). Ako taj rok propadne, sadašnje se gornje granice potrošnje automatski produljuju. To ne znači proračunski ponor, ali znači i da nema novog novca za obranu i konkurentnost (European Parliament).

Svatko reže, ali svatko štiti nešto svoje

Šest zemalja slaže se oko nižeg ukupnog iznosa. Tu zajedništvo uglavnom prestaje, jer se njihovi zaštićeni interesi međusobno sudaraju. Austrijski kancelar Christian Stocker kaže da neto uplatiteljice nisu „bankomat EU-a”, ali istodobno želi zaštititi austrijski godišnji rabat i poljoprivredne potpore od rezova (Bundeskanzleramt Österreich). Švedska traži da redovna potrošnja ostane oko 1 posto BND-a i brani rabate vrijedne 8 do 11 milijardi švedskih kruna godišnje (Riksdagen). Finska želi nižu gornju granicu, ali prihvaća veća izdvajanja za obranu i podupire dio novih poreznih prihoda na razini EU-a (Valtioneuvosto). Nizozemska traži oštrije izbore u potrošnji, no odnosi u nizozemskoj vladajućoj koaliciji čine otvoreno rezanje poljoprivrednog proračuna politički rizičnim (NOS).

„Srezati nekoliko stotina milijardi” jednostavna je rečenica. Teža rečenica mora imenovati što se točno reže. Nitko u toj skupini još je nije napisao.

Što bi rezovi pogodili

Razmjena je izravna. Šest zemalja želi manji račun. Zemlje koje ovise o europskim sredstvima žele zaštititi obranu, koheziju i poljoprivredu. Rumunjska, primjerice, ima 31,5 milijardi eura odobrene kohezijske potpore namijenjene prometu, zelenoj tranziciji i socijalnom uključivanju (European Commission). U praksi su to autoceste, vodni sustavi i radna mjesta u regijama. Rumunjska i Španjolska svrstale su se uz skupinu „prijatelja kohezije”, koja brani te tokove novca (G4Media, El País).

Komisija je taj sudar pokušala zaobići prijedlogom novih poreznih prihoda na razini EU-a, od pristojbi na ugljik na granici do doprinosa poduzeća, za koje tvrdi da bi donosili 58,5 milijardi eura godišnje i financirali nove prioritete bez povećanja nacionalnih uplata (European Commission). No to nije novac koji Komisija može jednostavno početi ubirati. Svaki takav prihod traži zasebnu jednoglasnu odluku u Vijeću i potvrdu svih nacionalnih parlamenata, čime vlade i zastupnici dobivaju još jednu mogućnost blokade (European Parliament). Dio šestorke već je skeptičan: Nizozemska se protivi doprinosu poduzeća, a Austrija prihvaća nove prihode samo ako joj ne povećavaju teret (Officiele Bekendmakingen, Parlament Österreich).

Jednoglasnost šestorki daje polugu, ali je prisiljava i da pokaže vlastite proturječnosti. Costin pregovarački okvir u listopadu tražit će od tih vlada nešto teže od blokiranja: dokaz da „nekoliko stotina milijardi” znači stvaran popis rezova, a ne samo jeftiniji naslov.