Uhićenja krijumčara pune hrvatske zatvore

U hrvatskim mjestima uz granicu s Bosnom i Hercegovinom te Srbijom zatvori se pune okrivljenicima za krijumčarenje migranata, među njima i onima od samo 19 godina. Odbačena odjeća i napušteni kombiji postali su dio krajolika na vanjskoj granici Europske unije (Večernji). To nije samo lokalni sigurnosni problem, nego račun europskog sustava u kojem se ciljevi nadzora granice postavljaju u Bruxellesu, a trošak prisile prepušta nacionalnim pravosuđima koja za takav pritisak nisu bila dimenzionirana.

Ulaskom Hrvatske u Schengen 2023., odnosno u europski prostor bez redovitih putovničkih kontrola, granice s Bosnom i Hercegovinom, Srbijom i Crnom Gorom postale su dio zajedničke vanjske granice EU-a (Vijeće EU-a). Europsko pravo obvezuje svaku državu članicu da kazneno progoni pomaganje pri nezakonitom ulasku ili tranzitu, uz strože kazne kada je riječ o organiziranom kriminalu (Direktiva 2002/90/EZ · Okvirna odluka 2002/946/PUP). Agencije poput Frontexa i Europola daju operativnu potporu i obavještajne podatke, ali ne daju državnim odvjetništvima tužitelje, sudovima raspravne dvorane ni zatvorima krevete (Uredba o Frontexu 2019/1896). Cijeli teret kaznene provedbe završava u nacionalnim sustavima.

Isti pritisak, različite pukotine

Hrvatski su zatvori najvidljiviji simptom, ali isti se obrazac ponavlja duž zapadnobalkanske rute. U Austriji su predsjednici svih četiriju viših zemaljskih sudova upozorili da okružni i zemaljski sudovi rade na oko 120 posto opterećenja, bez odgovarajućeg povećanja broja zaposlenih (MeinBezirk). Austrijski zatvori, prema izvješćima, premašili su 108 posto popunjenosti, a Innsbruck se opisuje kao posebno prenapučen i kadrovski oslabljen (oe24). Ministar unutarnjih poslova Gerhard Karner fleksibilne granične kontrole prikazuje kao način da se krijumčare „izbaci iz optjecaja” (Krone). Ono što slijedi nakon uhićenja dobiva znatno manje pozornosti.

Njemačka zadržava unutarnje granične kontrole najmanje do rujna 2026., iako je novi zajednički sustav azila EU-a počeo vrijediti 12. lipnja (Tagesschau). Bavarska savezna policija od svibnja 2025. zabilježila je više od 9.000 nezakonitih ulazaka i uhitila 562 osobe osumnjičene za krijumčarenje (Savezna policijska uprava München). Pravni kritičari pritom dovode u pitanje razmjer koristi: pitaju opravdava li učinak na migracije štetu za Schengen, prekograničnu trgovinu i policijske proračune (Beck-aktuell).

Financijski se teret najjasnije vidi u Italiji. U Furlaniji-Julijskoj krajini vlasti navode oko 1,5 milijuna provjera i 280 uhićenja zbog pomaganja pri nezakonitom useljavanju u dvije i pol godine. Nacrt uredbe predviđa gotovo 20 milijuna eura godišnje samo za osoblje sudova nadležnih za migracijske predmete (PublicPolicy). Sudovi i zatvorske ćelije imaju stvaran trošak, a netko ga mora platiti.

Kad kontrole nestanu, teret ne nestaje

Slovenija pokazuje što se događa kada se granične kućice maknu iz prvog plana. Ljubljana je 11. lipnja ukinula privremene unutarnje schengenske kontrole s Hrvatskom i Mađarskom, ali vršitelj dužnosti glavnog ravnatelja policije Danijel Lorbek izvijestio je da je broj nezakonitih prelazaka ove godine veći za više od 60 posto (Siol). Vlada je policajce preusmjerila na mobilni nadzor i pripreme za Migracijski pakt, no provedbeni zakon još nije donesen (Dnevnik). Vidljive kontrolne točke nestale su. Policijski se pritisak samo premjestio u unutrašnjost.

Vlade duž rute redovito objavljuju brojke s prve crte provedbe: provjere, odbijene ulaske, uhićenja i naloge za udaljenje. Te su brojke politički korisne jer pokazuju da država nešto kontrolira. Ono što se ne objavljuje jest cijeli lanac: koliko predmeta krijumčarenja dođe do državnog odvjetništva, koliko dugo okrivljenici čekaju u istražnom zatvoru, koliki dio sudskih spisa i zatvorskih kapaciteta zauzimaju te koliko sve to stoji.

Migracijski pakt EU-a, paket uredbi koji je pravno počeo vrijediti 12. lipnja, tu prazninu ne zatvara. Njegov mehanizam solidarnosti predviđa premještanje tražitelja azila, financijske doprinose ili slanje osoblja, ali ne i nadoknadu troškova nacionalnim sudovima i zatvorima (Europska komisija). Poljska tu pukotinu izravno koristi: Varšava tvrdi da već dovoljno plaća za obranu istočne granice i prihvat Ukrajinaca te odbija premještanja i solidarne uplate na temelju privremenog izuzeća koje vrijedi do 2026. (MSWiA). Troškove provedbe koje nitko ne mjeri najteže je politički podijeliti.

Dok europske institucije ne počnu brojati i te naknadne troškove, vlade će nastaviti prikazivati uspjeh na ogradi, a pravosudni sustavi iza nje preuzimat će račun koji nitko nije planirao ni sustavno nadzirao. Hrvatska je možda najčitljiviji primjer, ali nijedna zemlja na zapadnobalkanskoj ruti ne objavljuje podatke koji povezuju granična uhićenja s popunjenošću zatvora. Najvažniji lanac ostaje upravo onaj koji nitko ne mjeri.