Sofija traži poljski spas za MiG-ove

Od petnaest bugarskih borbenih zrakoplova MiG-29, nedavno ih je za let bilo sposobno samo šest (BNR News). Ta brojka objašnjava zašto je bugarski premijer Rumen Radev na NATO-ovu summitu u Ankari razgovarao s predstavnicima WZL-2, poljskoga državnog zavoda za remont vojnog zrakoplovstva u Bydgoszczu (Fakti, Defence24). Cilj je jednostavan: održati te zrakoplove u zraku dok Bugarska ne dobije naručene F-16 Block 70. To se možda neće dogoditi prije 2030.

Bydgoszcz kao privremeni oslonac

WZL-2 je posljednjih godina servisirao motore bugarskih MiG-ova 29, a vlastitu opskrbu dijelovima gradio je nakon što su ruski kanali održavanja postali politički neupotrebljivi (24 Chasa). Natječaj za remont motora vrijedan više od 26 milijuna eura pokazuje koliko je skupo izvući preostale sate leta iz zrakoplova čija je konstrukcija već duboko u poznim godinama (BNR News).

I Varšava od takvog aranžmana ima koristi. Poljska dobiva vrlo praktičan razlog zbog kojega saveznici u NATO-u i dalje trebaju njezino znanje o sovjetskoj vojnoj tehnici. Šira ambicija da WZL-2 postane regionalno središte za održavanje naslijeđenih borbenih zrakoplova zasad više dolazi iz izjava dužnosnika nego iz potpisanih ugovora (Fakti).

Kupnja borbenih zrakoplova ne zatvara prazninu odmah

Rumunjska pokazuje zašto. Bukurešt je posljednji F-16 iz portugalskog paketa preuzeo 2020. godine (Lockheed Martin). Sjedinjene Države su 2024. obavijestile Kongres o mogućoj prodaji 32 zrakoplova F-35A Rumunjskoj (DSCA). No zrakoplovstvo postaje operativno tek kada su piloti obučeni, pričuvni dijelovi redovito dostupni, naoružanje integrirano, a zrakoplovi povezani s NATO-ovom zapovjednom mrežom. Kupnja zrakoplova tek je početak višegodišnjeg procesa.

Slovačka je još jasnije upozorenje. Nakon što je svoje MiG-ove 29 donirala Ukrajini, Bratislava je, čekajući zamjenske zrakoplove, ovisila o savezničkom nadzoru zračnog prostora, odnosno o sustavu u kojem članice NATO-a na smjene patroliraju nebom druge članice. U srpnju 2026. slovački predsjednik Peter Pellegrini govorio je o spremnosti dvaju F-16 za baltičku misiju nadzora zračnog prostora kao o budućoj obvezi, a ne o sadašnjoj činjenici (Aktuality). NATO je prazninu pokrio. No svako takvo pokrivanje ima unutarnjopolitičku cijenu i povećava ovisnost o saveznicima koji su u tom trenutku spremni preuzeti teret.

Problem dijelova u Sofiji postaje problem rotacija u Rimu

Kada članica NATO-a ne može sama nadzirati vlastiti zračni prostor, savez popunjava prazninu. Italija je u Rumunjsku slala Eurofightere, a 2024. i F-35A, u sklopu NATO-ove pojačane misije nadzora zračnog prostora (NATO Air Command, Aeronautica Militare). Svaka takva rotacija troši sate leta, vrijeme pilota i kapacitete održavanja. Problem pričuvnih dijelova u Sofiji tako postaje problem planiranja rotacija u Rimu, čak i ako ga nijedan talijanski političar ne opisuje tim riječima.

NATO nadzor zračnog prostora tretira kao stalnu mirnodopsku zadaću (NATO). Bugarska se nalazi u crnomorskom prostoru zajedno s Rumunjskom, Turskom i Ukrajinom, gdje je ruski pritisak pojačao važnost zračnog nadzora (DefenseRomania).

Lanac odgovornosti pritom je vrlo poučan. Bugarska vlada odlučuje hoće li ugovoriti posao s WZL-2. Poljska država vlasnik je zavoda. NATO nema ulogu u samom ugovoru o održavanju, ali posljedice neuspjeha preuzima kroz dodatne rotacije zemalja poput Italije. Europa planira obrambenu integraciju u dugim rokovima; praznine u spremnosti rješava onaj tko danas ima dijelove. Bugarski mediji zasad nisu pokazali da između Sofije i Bydgoszcza postoji potpisan dugoročni sporazum (24 Chasa). Dok bugarski F-16 ne budu borbeno spremni, pitanje tko pokriva slabe točke nad Crnim morem ostaje posao za NATO-ove planere snaga, a ne za završna priopćenja sa summita.